Papa Franjo: 'Svjedoci se ne gube u riječima, već donose plod'

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U središtu današnjeg Evanđelja (Mt 16,13-19) Gospodin postavlja učenicima odlučno pitanje: 'A vi, što vi kažete, tko sam ja?' (r. 15). Ključno je pitanje koje nam Isus i danas ponavlja: 'Tko sam ja za vas?' Tko sam ja za vas, koji ste prihvatili vjeru, ali još uvijek se bojite baciti mreže na moju riječ? Tko sam ja za tebe, koji si već dugo kršćanin, ali iz navike, izgubio svoju prvu ljubav? Tko sam ja za vas koji prolazite kroz teško razdoblje i trebate se stresti da biste započeli iznova? Isus pita: 'Tko sam ja za tebe?' Dajmo mu danas odgovor koji dolazi iz srca.

Prije ovog pitanja Isus je pitao učenike još nešto: 'Što ljudi kažu, tko sam ja?' (usp. r.13). Istraživanja su pokazala mišljenja o Njemu i slavu koju je uživao, ali Isusa ne zanima slava. Pa, zašto je onda postavio to pitanje? Kako bi naglasio razliku, koja je temeljna razlika kršćanskog života. Postoje oni koji ostaju pri prvom pitanju, o mišljenjima i onomu što se govori o Isusu; a ima i onih koji razgovaraju s Isusom, donose mu život, stupaju u vezu s Njim i čine presudan korak. To zanima Gospodina: biti u središtu naših misli, postati središte naših emocija, osjećaja; biti ukratko ljubav našeg života.

Svetci koje danas slavimo izvršili su taj prijelaz i postali svjedoci. Oni nisu bili štovatelji, već Isusovi oponašatelji; nisu bili gledatelji, već protagonisti Evanđelja. Nisu vjerovali u riječi, već u djela. Petar nije govorio o poslanju, već je bio ribar ljudi; Pavao nije napisao kultne knjige, već je pisao živa pisma, putujući i svjedočeći. Oboje su istrošili život za Gospodina i za svoju braću. I provociraju nas. Jer riskiramo ostati na prvom pitanju: nudimo mišljenja, imamo sjajne ideje i nudimo lijepe riječi, ali nikada nismo na prvoj crti. Koliko puta, na primjer, kažemo da bismo željeli Crkvu vjerniju Evanđelju, bližu narodu, proročanskiju i misionarskiju, ali tada, u praksi, ne činimo ništa! Tužno je vidjeti da toliko ljudi govori, komentira i raspravlja, ali malo tko svjedoči. Svjedoci se ne gube u riječima, već donose plod. Ne žale se na druge i svijet, već počinju od sebe. Podsjećaju nas da Boga ne treba prikazivati, već pokazivati; ne naviještati ga proglasima, već svjedočiti primjerom.

Međutim, gledajući živote Petra i Pavla, može se pojaviti prigovor: oni su doista bili svjedoci, ali ne uvijek uzorni: Petar je zanijekao Isusa, a Pavao progonio kršćane. Ali, u tome je poanta: svjedočili su i vlastitim poadovima. Sveti Petar mogao je reći evanđelistima: 'Ne zapisujte pogrješke koje sam počinio'. Ali ne, njegova priča izlazi gola i sirova iz Evanđelja, sa svim njegovim slabostima. Pa i sveti Pavao u svojim poslanicama govori o pogrješkama i slabostima. Tu svjedok započinje: od istine o sebi, od borbe protiv vlastite dvoličnosti i laži. Gospodin može učiniti velike stvari kroz nas kad ne branimo sliku o sebi, već smo transparentni s Njim i s drugima. Danas nas, draga braćo i sestre, Gospodin izaziva. Njegovo pitanje: 'Tko sam ja za tebe?' – kopka nas. Kroz svoje svjedoke, Petra i Pavla, poziva nas da odbacimo maske, da se odreknemo polovičnih mjera, izgovora zbog kojih smo mlaki i osrednji. Neka nam u tome pomogne Djevica Marija, Kraljica Apostola. Neka se u nama rasplamsa želja za svjedočenjem Isusa.

Za dva dana, 1. srpnja, u Vatikanu će biti Dan molitve za Libanon, kako bi ta zemlja izašla iz dugog razdoblja krize. Molimo da Gospodin izdigne ovaj narod iz patnje i dade im mir i blagostanje. Pozivam sve predstavnike Crkava prisutnih u Libanonu da se ujedine u molitvi na ovu nakanu.

Također je 70 godina od svećeničkog ređenja pape Emeritusa Benedikta XVI. 'Hvala ti, oče i brate, za tvoju svetu prisutnost među nama; za tvoje molitve i blizinu, za pogled koji upućuješ nebeskim horizontima za cijelu Crkvu Katoličku.'