Papa: ''Isus dolazi otvoriti vrata dvorana naših strahova i nevjere, jer uvijek nam želi pružiti drugu priliku''

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas, posljednjega dana Vazmene osmine, Evanđelje nam govori o prvom i drugom ukazanju Uskrsloga učenicima. Isus se ukazuje za Pesah, dok su apostoli bili zatvoreni u dvorani posljednje večere, ali jer Toma, jedan od dvanaestorice nije bio prisutan, opet se vraća nakon osam dana. Usredotočimo se na ova dva glavna lika, Tomu i Isusa. Najprije ćemo pogledati učenika, a zatim Učitelja.

Apostol Toma predstavlja sve nas koji nismo bili prisutni u dvorani posljednje večere kada se ukazao Gospodin, i nismo imali drugih tjelesnih znakova o Njegovu ukazanju. I mi, poput tog učenika, često imamo poteškoća: kako da vjerujemo da je Isus uskrsnuo, da nas prati i da je On Gospodar našega života, a da ga nismo vidjeli niti dotaknuli? Zašto nam ne dade neki vidljivi znak svoje prisutnosti i ljubavi? Eto, i mi smo poput Tome.

No, ne trebamo se toga sramiti. Pripovijedajući nam Tomin događaj, Evanđelje nam kaže da Gospodin ne traži savršene kršćane, koji nikad ne će posumnjati, koji se razmeću čvrstom vjerom. Ne. Pustolovina vjere sastoji se, kao i za Tomu, od svjetla i sjena. U protivnom, kakva bi to bila vjera? Ona poznaje vremena utjehe, poleta i oduševljenja, ali i umora, lutanja, sumnji i tame. Evanđelje nam pokazuje Tominu krizu kako bi nam reklo da se ne trebamo bojati krize u životu i u vjeri. Mnogo puta to nas čini poniznima jer nas lišava mišljenja da smo u redu, da smo bolji od drugih. Krize nam pomažu prepoznati se kao potrebite: oživljavaju potrebu za Bogom i omogućuju nam da se vratimo Gospodinu, da dotaknemo Njegove rane, da opetovano iskusimo Njegovu ljubav kao i prvi put. Bolja je nesavršena i ponizna vjera, koja se uvijek vraća Isusu, nego čvrsta vjera, ali koja je umišljena, koja vjernika čini oholim i bahatim.

Pred Tominom odsutnošću i njegovim hodom, koji je takav često i naš, kako se Isus ponaša? Evanđelje dva puta kaže da je On došao. Prvi put, zatim drugi put, osam dana kasnije. Isus se ne predaje, ne odustaje od nas, ne plaše ga naše krize i slabosti. On se uvijek vraća: kad su vrata zatvorena, On se vraća; kad sumnjamo, On se vraća; kad, poput Tome, imamo potrebu da ga sretnemo i dotaknemo izbliza, On se vraća. Uvijek se vraća, i to ne moćnim znakovima pred kojima bismo se osjećali malenima i neprimjerenima, već sa svojim ranama, znakovima svoje ljubavi koje su primile naše slabosti.

Braćo i sestre, osobito onda kad osjećamo umor ili trenutke krize, Isus, Uskrsli, želi se vratiti kako bi bio s nama. Samo čeka da ga potražimo, zazovemo, osobito kad se, poput Tome, bunimo, izručujući mu svoje potrebe i sumnje. On se vraća jer je strpljiv i milosrdan. Dolazi otvoriti vrata dvorana naših strahova i nevjere, jer uvijek nam želi pružiti drugu priliku. Sjetimo se kad smo se posljednji put u trenutku krize i poteškoće zatvorili u sebe, zabarikadirali se vlastitim problemima, ostavljajući Isusa izvan kuće. Obećajmo si da ćemo sljedeći put, u poteškoćama, potražiti Isusa, vratiti se Njemu, Njegovu oproštenju, onim ranama koje su nas izlječile. Tako ćemo postati sposobni suosjećati s drugima, približiti se neukočeno i bez predrasuda rana drugih.

Marija, Majka Milosrđa, neka nas prati na putu vjere i milosrđa.