Papa: ''Jesmo li sposobni prepoznati Gospodinovu novost? Dopustimo si zadiviti se Božjoj veličini u malenom Djetetu Isusu''

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje ove Treće nedjelje došašća govori nam o Ivanu Krstitelju koji, dok je bio u zatvoru, šalje svoje učenike da pitaju Isusa: "Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?' Ivana, slušajući o Isusovim djelima, obuzima sumnja je li On zaista Mesija ili nije. On je zamišljao strogog Mesiju koji bi, došavši, snagom izvršio pravdu kažnjavajući grješnike. Sada, međutim, Isus govori i ponaša se pun suosjećanja prema drugima, u središtu je Njegova djelovanja milosrđe, po kojemu ''slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje''. No, dobro je zaustaviti se na ovoj krizi Krstitelja, jer može nam reći nešto važno.

U tekstu se naglašava da je Ivan u zatvoru. Osim što se u tekstu to odnosi na fizičko mjesto, misli se i na unutarnju situaciju koju proživljava: u zatvoru je tama, nema mogućnosti da se jasno vidi i da se vidi dalje. Krstitelj više nije u stanju prepoznati Isusa kao očekivanog Mesiju i, obuzet sumnjom, šalje učenike da provjere. Čudimo se da se to događa upravo Ivanu, koji je krstio Isusa u Jordanu i svojim je učenicima ukazao na Njega kao Jaganjca Božjega. No, to znači da i najveći vjernik prolazi kroz tunel sumnje.

I nije loše, zapravo, ponekad je to neophodno za duhovni rast: pomaže nam shvatiti da je Bog uvijek veći nego što ga zamišljamo; djela koja On čini su prema našim mjerilima zapanjujuća; Njegovo je djelovanje drugačije, nadilazi naše potrebe i naša očekivanja. Stoga ga nikada ne smijemo prestati tražiti i obratiti se Njegovu pravom licu. Veliki teolog govorio je da Boga ''trebamo nanovo otkrivati postepeno... ponekad vjerujući da ga gubimo''. Tako čini i Krstitelj: u nedoumici ga i dalje traži, ispituje, 'raspravlja' s njim i konačno ga ponovno otkriva. Ukratko, Ivan, kojeg je Isus definirao kao najvećeg rođenog od žene, uči nas da ne zatvaramo Boga u svoje okvire.

Braćo i sestre, i mi se ponekad možemo naći u njegovoj situaciji, u unutarnjem zatvoru, nesposobni prepoznati Gospodinovu novost, kojeg možda držimo zatočenikom pretpostavke da o Njemu već toliko znamo. Možda imamo u svojoj glavi moćnog Boga koji radi što hoće, a ne Boga ponizne krotkosti, milosrđa i ljubavi, koji uvijek djeluje poštujući našu slobodu i naše izbore. Možda i nama dođe da mu kažemo: ''Jesi li to doista Ti, tako ponizan, Bog koji nas dolazi spasiti?''

Nešto slično može nam se dogoditi i s braćom: imamo svoje ideje, svoje predrasude i drugima prilijepimo grube etikete, osobito onima koje osjećamo drugačijima od nas. Došašće je, dakle, vrijeme promjene kuta gledanja, perspektive, u kojem si dopuštamo zadiviti se veličini Božjeg milosrđa. Vrijeme u kojem, pripremajući jaslice za Djetešce Isusa, iznova učimo tko je naš Gospodin; vrijeme u kojem treba izaći iz određenih okvira i predrasuda prema Bogu i braći; vrijeme kada, umjesto da razmišljamo o darovima za nas, možemo darovati riječi i geste utjehe onima koji su ranjeni, kao što je Isus učinio sa slijepima, gluhima i hromima.

Neka nas Djevica Marija primi za ruku u ovim danima pripreme za Božić i neka nam pomogne prepoznati u malenosti Djetešca veličinu Boga koji dolazi.