Papa na Angelusu: 'Marija veliča Gospodina jer pogleda na poniznost službenice svoje'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem evanđelju, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, ističe se Veliča. Ovaj je hvalospjev poput fotografije Majke Božje. Marija veliča Gospodina jer pogleda na poniznost službenice svoje (cfr Lk 1, 47-48).

Poniznost je Marijina tajna. Poniznost je privukla Božji pogled na nju. Ljudsko oko traži veličinu, daje se zaslijepiti onime što je privlačno. Bog, naprotiv, ne gleda vanjštinu, već srce (cfr 1 Sam 16, 7) te je očaran poniznošću. Danas, gledajući na uznesenu Mariju, možemo reći da je poniznost put koji vodi u Nebo. Riječ poniznost dolazi od latinske riječi humus, što znači zemlja. U tome je paradoks: kako bismo došli u visinu, na Nebo, moramo ostati maleni, na zemlji! Isus na tome uči: tko se ponizuje, bit će uzvišen (Lc 14, 11). Bog nas ne uzdiže zbog naših talenata, bogatstva i sposobnosti, već zbog poniznosti. Bog uzdiže onoga koji se ponizuje, koji služi. Marija, uistinu, sebi ne pripisuje drugi naslov do službenice: ona je službenica Gospodinova (Lk 1, 38). Ne govori drugo o sebi, ne traži drugo za sebe. 

Danas se, dakle, možemo zapitati: kako ja stojim s poniznošću? Tražim li da me drugi prepoznaju, priznaju i hvale ili razmišljam o služenju? Znam li slušati poput Marije ili samo brbljam? Znam li učiniti korak unatrag, umiriti svađe i rasprave ili nastojim samo dominirati?

Marija, u svojoj malenosti, prva osvaja nebesa. Tajna je njezina uspjeha u tome što se prepoznala malenom, potrebnom. S Bogom, samo onaj koji se priznaje nulom, sposoban je primiti sve. Samo onaj koji umire sebi, biva ispunjen Njime. Marija je puna milosti (r. 28) upravo zbog svoje poniznosti. I za nas je poniznost polazna točka, početak naše vjere. Temeljno je biti siromašan duhom, odnosno potrebit Boga. Onaj koji je pun sebe, ne ostavlja prostora Bogu, dok onaj koji ostaje ponizan dopušta Gospodinu da čini velika djela (cfr. r. 49).

Pjesnik Dante nazvao je Djevicu Mariju poniznom i najvišom među stvorenjima (Raj XXXIII, 2). Lijepo je pomisliti da je naponiznije i najviše stvorenje u povijesti, prva koja je osvojila nebesa, dušom i tijelom, provela život unutar zidova obiteljskog doma, u svakodnevnosti. Dani Pune milosti nisu bili izvanredni. Često su bili isti, provedeni u tišini: izvana, ništa izvanredno. No, pogled je Božji uvijek ostao na njoj, zadivljen njezinom poniznošću, raspoloživošću, ljepotom njezina srca nikada okaljano grijehom.

To je jedna velika poruka nade za nas; za tebe, koji živiš uvijek iste dane, naporne i često teške. Marija danas podsjeća kako Bog zove i tebe na ovu sudbinu slave. Nisu to samo lijepe riječi. Nije neki izmišljen sretan kraj, pobožna iluzija ili lažna utjeha. Ne, to je stvarnost, živa i istinita kao Gospa uznesena na Nebo. Slavimo ju danas ljubavlju sinova, vođeni nadom da ćemo jednoga dana biti s Njom, na Nebu!

I molimo ju sada, neka nas prati na putu koji od Zemlje vodi Nebu. Neka nas podsjeti kako je tajna puta sakrivena u riječi poniznosti te da su poniznost i služenje tajna za postizanje cilja.