Papa na audijenciji: ''Griješimo protiv nade kada smo obeshrabreni svojim grijesima''

I ove srijede održana je opća audijencija na Trgu sv. Petra. U središtu Papine kateheze bila je nada. Cjeloviti sadržaj prenosimo u cijelosti. 

Draga braćo i sestre, prošlom katehezom započeli smo razmišljati o teologalnim vrlinama. Tri su: vjera, nada i ljubav. Danas razmišljamo o krjeposti nade. Zadnji put razmišljali smo o vjeri, a danas ćemo govoriti o nadi.

''Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga'' (KKC br. 1817). Ove nam riječi potvrđuju da je nada odgovor ponuđen našem srcu kada se u nama pojavi apsolutno pitanje: ''Što će biti sa mnom? Koji je cilj putovanja? Što se događa sa sudbinom svijeta?''

Svi znamo da negativan odgovor na ova pitanja stvara tugu. Ako životni hod nema smisla, ako je na početku i na kraju ništavilo, onda se pitamo zašto uopće hodati: tu se javlja čovjekov očaj, osjećaj beskorisnosti svega. I mnogi bi se mogli pobuniti: ''Pokušao sam biti krjepostan, razborit, pravedan, snažan, umjeren. Bio sam i vjernik ili vjernica... Koja je bila svrha moje borbe ako sve ovdje završava?'' Ako nade nema, sve su druge vrline u opasnosti da se raspadnu i završe u pepelu. Da nema pouzdane sutrašnjice, svijetlog obzora, samo bismo mogli zaključiti da je vrlina beskoristan trud. ''Samo kad je budućnost sigurna kao pozitivna stvarnost, postaje moguće živjeti sadašnjost'', govorio je Benedikt XVI. (Spe salvi, 2).

Kršćanin ne stječe nadu svojom zaslugom. Ako vjeruje u budućnost, to je zato što je Krist umro i uskrsnuo i dao nam svoga Duha. ''Otkupljenje nam se nudi u smislu da nam je darovana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo suočiti sa svojom sadašnjošću'' (Spes salvi, 1). U tom smislu još jednom kažemo da je nada teologalna krjepost: ona ne proizlazi iz nas, nije tvrdoglavo uvjeravanje kojim se želimo uvjeriti, nego je dar koji dolazi izravno od Boga.

Mnogim sumnjičavim kršćanima, koji nisu potpuno preporođeni u nadi, Pavao predstavlja novu logiku kršćanskog iskustva: ''A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.'' (1Kor 15,17-19). Kao da kaže: ''Ako vjeruješ u Kristovo uskrsnuće, onda zasigurno znaš da ni jedan poraz i ni jedna smrt nisu zauvijek. Ali ako ne vjeruješ u Kristovo uskrsnuće, onda sve postaje prazno, čak i propovijedanje apostola.''

Nada je vrlina protiv koje često griješimo: u svojoj zloj nostalgiji, u svojoj melankoliji, kada mislimo da su sreće iz prošlosti zauvijek pokopane. Griješimo protiv nade kada smo obeshrabreni svojim grijesima, zaboravljajući da je Bog milosrdan i veći od našeg srca. Ovo nemojmo zaboraviti, braćo i sestre! Bog oprašta sve; Bog oprašta uvijek! Mi smo oni koji se umaramo tražiti oproštenje. Nemojmo zaboraviti ovu istinu: Bog oprašta sve; Bog oprašta uvijek! O nadu griješimo kada jesen u nama izbriše proljeće; kada Božja ljubav prestane biti vječna vatra i kada nemamo hrabrosti donositi odluke koje nas obvezuju za cijeli život.

Današnji svijet ima veliku potrebu za ovom kršćanskom vrlinom! Svijetu treba nada. Koliko mu je potrebna strpljivost, vrlina koja ide zajedno s nadom. Strpljivi ljudi su tkalci dobra. Uporno žele mir, čak i ako neki žure i htjeli bi sve odmah, strpljenje ima sposobnost čekanja. Čak i kada su mnogi oko njih podlegli razočaranju, oni koji su nošeni nadom i koji su strpljivi mogu prebroditi najtamnije noći. Nada i strpljivost idu zajedno.

Nada je vrlina onih koji imaju mlado srce; godine nisu bitne. Jer postoje i stari ljudi s očima punim svjetla, koji neprestano streme prema budućnosti. Sjetimo se dvoje velikana, staraca iz Evanđelja, Šimuna i Ane: oni se nikada nisu umorili od čekanja i posljednji je dio njihova zemaljskog putovanja bio blagoslovljen susretom s Mesijom, kojeg su prepoznali u Isusu, kojega su Njegovi roditelji donijeli u Hram. Kamo sreće da tako bude svima nama! Da nakon dugog lutanja, odlažući svoju torbu i štap, naše srce bude ispunjeno radošću nikad prije doživljenom i da možemo uskliknuti: ''Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga'' (Lk 2,29-32).

Braćo i sestre, idimo naprijed i molimo za milost nade, nade sa strpljivošću. Uvijek gledajući konačni susret, znajući da je Gospodin uvijek uz nas; da smrt nikada ne će biti pobjednica. Idimo naprijed i molimo Gospodina da nam daruje tu veliku krjepost nade praćenu strpljivošću. Hvala.