Papa na audijenciji: 'Vjera u Isusa nije nešto o čemu se pregovara'

Braćo i sestre, dobar dan!

Kad je riječ o Evanđelju i poslanju evangelizacije, Pavao je oduševljenik. Čini se da ne vidi ništa osim ovog poslanja koje mu je Gospodin povjerio. Sve je u njemu posvećeno ovom navještaju i nema drugog interesa osim Evanđelja. On čak ide toliko daleko da kaže: 'Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje.' (1 Kor 1,17). Pavao čitavo svoje postojanje tumači kao poziv na evangelizaciju: 'Jao meni ako evanđelja ne navješćujem.' (1 Kor 9,16). Pišući kršćanima u Rimu, predstavlja se jednostavno ovako: 'Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje' (Rim 1,1). Ukratko, njegova je svijest da je 'po strani' kako bi svima donio Evanđelje, i ne može učiniti ništa drugo nego se svom snagom posvetiti ovom poslanju.

Stoga razumijemo tugu, razočaranje, pa čak i gorku ironiju apostola prema Galaćanima, koji u njegovim očima kreću krivim putem, što će ih odvesti do točke bez povratka. Osovina oko koje se sve vrti jest Evanđelje. Pavao ne misli na 'četiri Evanđelja', kao što je to za nas normalno. Zapravo, dok on šalje ovo pismo, nijedno od četiriju Evanđelja još nije napisano. Za njega je Evanđelje ono što propovijeda, kerigma, navještaj Isusove smrti i uskrsnuća kao izvora spasenja. Evanđelje izraženo četirima glagolima: 'Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici.' (1 Kor 15,3-5). Ovo Evanđelje ispunjenje je obećanja i spas ponuđen svim ljudima. Tko god ga prihvati, pomiren je s Bogom, primljen je kao pravi sin i dobiva vječni život kao baštinu.

Suočen s tako velikim darom koji je dan Galaćanima, apostol si ne može objasniti zašto oni razmišljaju o prihvaćanju nekog drugog 'evanđelja'. Treba napomenuti da ti kršćani još nisu napustili Evanđelje koje je Pavao navijestio. Apostol zna da još imaju vremena da ne učine lažni korak, ali snažno ih opominje. Njegov prvi argument izravno ukazuje na činjenicu da propovijedanje koje su ostvarili novi misionari ne može biti Evanđelje. Doista, to je navještaj koji iskrivljuje pravo Evanđelje jer sprječava zadobivanje slobode stečene ulaskom u vjeru. Galaćani su još uvijek 'početnici' i njihova je dezorijentiranost razumljiva. Još ne znaju složenost Mojsijeva Zakona, i entuzijazam u prihvaćanju vjere u Krista potiče ih da slušaju nove propovjednike, zavaravajući se da je njihova poruka komplementarna s Pavlovom.

Apostol, međutim, ne može riskirati stvaranje kompromisa na tako presudnom području. Evanđelje je jedno, i to je ono što je on navijestio; drugo ne može postojati. Pažnja! Pavao ne kaže da je pravo Evanđelje njegovo jer ga je on navijestio, ne! To bi bilo umišljeno, tašto. On tvrdi da je 'njegovo' Evanđelje isto ono koje su drugi apostoli naviještali drugdje, jedino autentično, jer ono je od Isusa Krista. On ovako piše: 'Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.' (Gal 1,11-12). Tada razumijemo zašto Pavao koristi vrlo oštre izraze. Dvaput koristi izraz 'anatema', što ukazuje na potrebu da se od zajednice udalji ono što potkopava njezine temelje. Ukratko, apostol ne ostavlja prostora za rasprave o tome. Kad se govori o Evanđelju i njegovim mogućim preokretima, nema kompromisa: vjera u Isusa nije nešto o čemu se pregovara.

Ova situacija opisana na početku poslanice, čini se paradoksalnom, jer čini se da su sve teme o kojima se raspravlja potkrijepljene dobrim osjećajima. Galaćani koji slušaju nove misionare, misle da se obrezivanjem mogu još više posvetiti Božjoj volji i stoga biti još draži Pavlu. Čini se da su Pavlovi neprijatelji potaknuti vjernošću tradiciji koju su naslijedili od otaca i smatraju da se prava vjera sastoji u poštovanju Zakona. Pred tom vrhunskom vjernosti opravdavaju čak i insinuacije i sumnje u Pavla, smatrajući ga neortodoksnim s obzirom na tradiciju. I sam apostol svjestan je da je njegovo poslanje božanske prirode, stoga ga pokreće potpuno oduševljenje novošću Evanđelja. Njegova pastoralna tjeskoba dovodi ga do toga da postaje strog jer vidi da mladim kršćanima prijeti velika opasnost. Ukratko, u ovom labirintu dobrih namjera potrebno je iskorijeniti se, shvatiti vrhovnu istinu koja se predstavlja kao najdosljednija s Osobom i Isusovim propovijedanjem te Njegovim otkrivenjem Očeve ljubavi. Zbog toga, Pavlova jasna i odlučna riječ bila je korisna za Galaćane, a korisna je i nama.