Papa na audijenciji: 'Zapovijedi se moraju poštovati, ali samo nas Krist opravdava'

Papa na audijenciji: 'Zapovijedi se moraju poštovati, ali samo nas Krist opravdava'

Zasluga vjere je primanje Isusa. Jedina zasluga: otvaranje srca. A što mi činimo sa zapovijedima? Moramo ih promatrati, ali kao pomoć u susretu s Isusom Kristom.

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
Daniel Ibáñez
Objavljeno:
 
18.08.2021 12:06

 

Braćo i sestre, dobro jutro!

Sveti Pavao, koji je volio Isusa i jasno razumio što je spasenje, naučio nas je da 'djeca obećanja' (Gal 4,28) – to smo svi mi, opravdani Isusom Kristom – nisu više vezana Zakonom , ali pozvana su na zahtjevan način života slobode Evanđelja. Zakon ipak postoji. Ali, postoji još jedan način: isti Zakon, deset zapovijedi, ali s drugim načinom, jer više se nije mogao sam opravdati kad je Gospodin došao. Stoga bih u današnjoj katehezi to želio objasniti. I pitamo: koja je, prema Pismu Galaćanima, uloga Zakona? U odlomku koji smo čuli Pavao kaže da je Zakon bio poput pedagoga. To je lijepa slika, slika pedagoga o kojem smo govorili tijekom zadnje audijencije, slika koja se zaslužuje razumjeti u svom ispravnom značenju.

Čini se da apostol sugerira da kršćani dijele povijest spasenja na dva dijela, a također i njegovu osobnu priču. Postoje dva razdoblja: prije nego što postanu vjernici u Krista Isusa i nakon što su primili vjeru. U središtu je događaj Isusove smrti i uskrsnuća, koji je Pavao propovijedao kako bi potaknuo vjeru u Sina Božjega, izvor spasenja, a u Krista Isusa smo opravdani. Stoga, polazeći od vjere u Krista, postoji 'prije' i 'poslije' u pogledu samog Zakona, jer Zakon postoji, Zapovijedi postoje, ali postoji jedan stav prije Isusova dolaska, a drugi poslije. Dosadašnja povijest određena je 'pod Zakonom'. I onaj koji je slijedio put Zakona bio je spašen, opravdan; naknadnu povijest, nakon Isusova dolaska, trebalo je živjeti slijedeći Duha Svetoga (usp. Gal 5,25). Ovo je prvi put da Pavao koristi ovaj izraz: biti 'pod Zakonom'. Temeljno značenje podrazumijeva ideju negativnog ropstva, tipičnu za robove: biti 'pod'. Apostol to izričito izriče govoreći da je netko 'pod Zakonom' kao da ga netko 'promatra' i 'zaključava', neka vrsta preventivnog pritvora. Ovo razdoblje, kaže sveti Pavao, trajalo je dugo: od Mojsija do Isusova dolaska – i ovjekovječeno je dok se živi u grijehu.

Odnos između Zakona i grijeha objasnit će na sustavniji način apostol u Poslanici Rimljanima, napisanoj nekoliko godina nakon one Galaćanima. Ukratko, Zakon vodi do definicije prijestupa i do osvještavanja ljudi o vlastitom grijehu: 'Vi ste to učinili, pa Zakon – deset zapovijedi – kaže ovako: vi ste u grijehu'. Ili, bolje rečeno, kako uči uobičajeno iskustvo, propis završava poticanjem prijestupa. U Pismu Rimljanima on piše: 'Doista, dok bijasmo u tijelu, grešne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove; sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova' (Rim 7,5-6). Zašto? Zato što je došlo opravdanje Isusa Krista. Pavao jezgrovito izražava svoju viziju Zakona: 'Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon' (1 Kor 15,56). Dijalog: Vi ste pod Zakonom i tamo ste s otvorenim vratima za grijeh.

U tom kontekstu, pozivanje na pedagošku ulogu koju Zakon ima, ima potpuno smisla. No, Zakon je pedagog koji vas vodi kamo? Isusu. U skolamskom antičkom sustavu pedagog nije imao funkciju koju mu mi danas pripisujemo, naime potporu odgoju dječaka ili djevojčice. U to vrijeme on je umjesto toga bio rob čiji je zadatak bio pratiti gospodareva sina do učitelja, a zatim ga ponovno dovesti kući. Na taj je način trebao zaštititi svog štićenika od opasnosti i paziti na njega kako bi se uvjerio da se nije loše ponašao. Njegova je funkcija bila prilično disciplinska. Kad je dječak postao punoljetan, pedagog je prestao s dužnostima. Pedagog na kojeg se Pavao poziva nije bio učitelj, već onaj koji je pratio njegovu štićenicu u školu, koji je bdio nad dječakom i vratio ga kući.

Pozivanje na Zakon u ovim terminima svetom Pavlu omogućava pojasniti ulogu koju je imao u povijesti Izraela. Tora, to jest Zakon, bio je Božji čin velikodušnosti prema svom narodu. Nakon Abrahamova izbora, drugi veliki čin bio je Zakon: određivanje puta koji treba slijediti. Ona je zasigurno imala restriktivne funkcije, ali je istodobno štitila ljude, odgajala ih, disciplinirala i podržavala u njihovoj slabosti, osobito štiteći ih od poganstva; u to vrijeme bilo je mnogo poganskih stavova. Tora kaže: 'Samo je jedan Bog i On nas je postavio na naš put'. Gospodin čin dobrote. I svakako, kao što sam rekao, imao je restriktivne funkcije, ali je istodobno štitio ljude, obrazovao ih, disciplinirao i podržavao u njihovoj slabosti. I zato apostol dalje opisuje fazu maloljetnosti. I kaže: 'Sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: od skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. Ako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta' (Gal 4,1-3). Ukratko, apostolovo je uvjerenje da Zakon svakako ima pozitivnu funkciju – poput pedagoga u pratnji svog štićenika – ali to je funkcija koja je vremenski ograničena. Ne može predaleko produžiti svoje trajanje jer je povezano sa sazrijevanjem pojedinaca i njihovim izborom slobode. Kad se jednom dođe do vjere, Zakon iscrpljuje svoju propedeutičku vrijednost i mora ustupiti mjesto drugom autoritetu. Što to znači? Da nakon Zakona možemo reći: 'Vjerujemo u Isusa Krista i činimo što želimo?' Ne! Zapovijedi postoje, ali nas ne opravdavaju. Ono što nas čini pravednima jest Isus Krist. Zapovijedi se moraju poštovati, ali nam ne daju pravdu; tu je beskorisnost Isusa Krista, susret s Isusom Kristom koji nas slobodno opravdava. Zasluga vjere jest primanje Isusa. Jedina zasluga: otvaranje srca. A što mi činimo sa zapovijedima? Moramo ih promatrati, ali kao pomoć u susretu s Isusom Kristom.

Ovo učenje o vrijednosti Zakona važno je i zaslužuje da se pažljivo razmotri kako ne bismo ustupili mjesto nesporazumima i poduzeli lažne korake. Dobro je da se zapitamo živimo li još uvijek u razdoblju u kojem nam je potreban Zakon ili smo umjesto toga potpuno svjesni da smo primili milost da postanemo Božja djeca kako bismo živjeli u ljubavi. Kako ja živim? U strahu da ću, ako to ne učinim, otići u pakao? Ili živim li i ja s tom nadom, s tom radošću neopravdanosti spasenja u Isusu Kristu? To je dobro pitanje. I također, drugo: zanemarujem li zapovijedi? Ne. Držim ih, ali ne kao apsolutne, jer znam da me Isus Krist opravdava.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: