Papa na audijenciji: 'Zapovijedi se moraju poštovati, ali samo nas Krist opravdava'
Zasluga vjere je primanje Isusa. Jedina zasluga: otvaranje srca. A što mi činimo sa zapovijedima? Moramo ih promatrati, ali kao pomoć u susretu s Isusom Kristom.
Braćo i sestre, dobro jutro!
Sveti Pavao, koji je volio Isusa i jasno razumio što je spasenje, naučio nas je da 'djeca obećanja' (Gal 4,28) – to smo svi mi, opravdani Isusom Kristom – nisu više vezana Zakonom , ali pozvana su na zahtjevan način života slobode Evanđelja. Zakon ipak postoji. Ali, postoji još jedan način: isti Zakon, deset zapovijedi, ali s drugim načinom, jer više se nije mogao sam opravdati kad je Gospodin došao. Stoga bih u današnjoj katehezi to želio objasniti. I pitamo: koja je, prema Pismu Galaćanima, uloga Zakona? U odlomku koji smo čuli Pavao kaže da je Zakon bio poput pedagoga. To je lijepa slika, slika pedagoga o kojem smo govorili tijekom zadnje audijencije, slika koja se zaslužuje razumjeti u svom ispravnom značenju.
Čini se da apostol sugerira da kršćani dijele povijest spasenja na dva dijela, a također i njegovu osobnu priču. Postoje dva razdoblja: prije nego što postanu vjernici u Krista Isusa i nakon što su primili vjeru. U središtu je događaj Isusove smrti i uskrsnuća, koji je Pavao propovijedao kako bi potaknuo vjeru u Sina Božjega, izvor spasenja, a u Krista Isusa smo opravdani. Stoga, polazeći od vjere u Krista, postoji 'prije' i 'poslije' u pogledu samog Zakona, jer Zakon postoji, Zapovijedi postoje, ali postoji jedan stav prije Isusova dolaska, a drugi poslije. Dosadašnja povijest određena je 'pod Zakonom'. I onaj koji je slijedio put Zakona bio je spašen, opravdan; naknadnu povijest, nakon Isusova dolaska, trebalo je živjeti slijedeći Duha Svetoga (usp. Gal 5,25). Ovo je prvi put da Pavao koristi ovaj izraz: biti 'pod Zakonom'. Temeljno značenje podrazumijeva ideju negativnog ropstva, tipičnu za robove: biti 'pod'. Apostol to izričito izriče govoreći da je netko 'pod Zakonom' kao da ga netko 'promatra' i 'zaključava', neka vrsta preventivnog pritvora. Ovo razdoblje, kaže sveti Pavao, trajalo je dugo: od Mojsija do Isusova dolaska – i ovjekovječeno je dok se živi u grijehu.
Odnos između Zakona i grijeha objasnit će na sustavniji način apostol u Poslanici Rimljanima, napisanoj nekoliko godina nakon one Galaćanima. Ukratko, Zakon vodi do definicije prijestupa i do osvještavanja ljudi o vlastitom grijehu: 'Vi ste to učinili, pa Zakon – deset zapovijedi – kaže ovako: vi ste u grijehu'. Ili, bolje rečeno, kako uči uobičajeno iskustvo, propis završava poticanjem prijestupa. U Pismu Rimljanima on piše: 'Doista, dok bijasmo u tijelu, grešne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove; sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova' (Rim 7,5-6). Zašto? Zato što je došlo opravdanje Isusa Krista. Pavao jezgrovito izražava svoju viziju Zakona: 'Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon' (1 Kor 15,56). Dijalog: Vi ste pod Zakonom i tamo ste s otvorenim vratima za grijeh.
U tom kontekstu, pozivanje na pedagošku ulogu koju Zakon ima, ima potpuno smisla. No, Zakon je pedagog koji vas vodi kamo? Isusu. U skolamskom antičkom sustavu pedagog nije imao funkciju koju mu mi danas pripisujemo, naime potporu odgoju dječaka ili djevojčice. U to vrijeme on je umjesto toga bio rob čiji je zadatak bio pratiti gospodareva sina do učitelja, a zatim ga ponovno dovesti kući. Na taj je način trebao zaštititi svog štićenika od opasnosti i paziti na njega kako bi se uvjerio da se nije loše ponašao. Njegova je funkcija bila prilično disciplinska. Kad je dječak postao punoljetan, pedagog je prestao s dužnostima. Pedagog na kojeg se Pavao poziva nije bio učitelj, već onaj koji je pratio njegovu štićenicu u školu, koji je bdio nad dječakom i vratio ga kući.
Pozivanje na Zakon u ovim terminima svetom Pavlu omogućava pojasniti ulogu koju je imao u povijesti Izraela. Tora, to jest Zakon, bio je Božji čin velikodušnosti prema svom narodu. Nakon Abrahamova izbora, drugi veliki čin bio je Zakon: određivanje puta koji treba slijediti. Ona je zasigurno imala restriktivne funkcije, ali je istodobno štitila ljude, odgajala ih, disciplinirala i podržavala u njihovoj slabosti, osobito štiteći ih od poganstva; u to vrijeme bilo je mnogo poganskih stavova. Tora kaže: 'Samo je jedan Bog i On nas je postavio na naš put'. Gospodin čin dobrote. I svakako, kao što sam rekao, imao je restriktivne funkcije, ali je istodobno štitio ljude, obrazovao ih, disciplinirao i podržavao u njihovoj slabosti. I zato apostol dalje opisuje fazu maloljetnosti. I kaže: 'Sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: od skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. Ako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta' (Gal 4,1-3). Ukratko, apostolovo je uvjerenje da Zakon svakako ima pozitivnu funkciju – poput pedagoga u pratnji svog štićenika – ali to je funkcija koja je vremenski ograničena. Ne može predaleko produžiti svoje trajanje jer je povezano sa sazrijevanjem pojedinaca i njihovim izborom slobode. Kad se jednom dođe do vjere, Zakon iscrpljuje svoju propedeutičku vrijednost i mora ustupiti mjesto drugom autoritetu. Što to znači? Da nakon Zakona možemo reći: 'Vjerujemo u Isusa Krista i činimo što želimo?' Ne! Zapovijedi postoje, ali nas ne opravdavaju. Ono što nas čini pravednima jest Isus Krist. Zapovijedi se moraju poštovati, ali nam ne daju pravdu; tu je beskorisnost Isusa Krista, susret s Isusom Kristom koji nas slobodno opravdava. Zasluga vjere jest primanje Isusa. Jedina zasluga: otvaranje srca. A što mi činimo sa zapovijedima? Moramo ih promatrati, ali kao pomoć u susretu s Isusom Kristom.
Ovo učenje o vrijednosti Zakona važno je i zaslužuje da se pažljivo razmotri kako ne bismo ustupili mjesto nesporazumima i poduzeli lažne korake. Dobro je da se zapitamo živimo li još uvijek u razdoblju u kojem nam je potreban Zakon ili smo umjesto toga potpuno svjesni da smo primili milost da postanemo Božja djeca kako bismo živjeli u ljubavi. Kako ja živim? U strahu da ću, ako to ne učinim, otići u pakao? Ili živim li i ja s tom nadom, s tom radošću neopravdanosti spasenja u Isusu Kristu? To je dobro pitanje. I također, drugo: zanemarujem li zapovijedi? Ne. Držim ih, ali ne kao apsolutne, jer znam da me Isus Krist opravdava.
