Papa na Misi posvete ulja: "Gospodin od svećenika traži ljubav i suze za one koji su daleko"

''Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega'' (Lk 4,20). Ovaj odlomak iz Evanđelja uvijek je upečatljiv, što nas navodi da vizualiziramo prizor: da zamislimo trenutak tišine u kojem su sve oči bile uprte u Isusa, isprepleten čuđenjem i nepovjerenjem. No, znamo kako je to završilo: nakon što je Isus razotkrio lažna očekivanja svojih sumještana, oni su se "napunili gnjevom" (Lk 4,28), izašli i potjerali ga iz grada. Njihove su oči bile uprte u Isusa, ali njihova srca nisu bila voljna promijeniti se Njegovom riječi. Tako su propustili priliku života.

Večeras, na Veliki četvrtak, događa se drukčiji susret pogleda. Protagonist je prvi pastir naše Crkve, Petar. Ni on se u početku nije pouzdao u "razotkrivajuću" riječ koju mu je Gospodin uputio: "Tri puta ćeš me zatajiti" (Mk 14,30). Stoga je Isusa “izgubio iz vida” i odrekao ga se prije nego se pijetao oglasio. Ali onda, kad se "Gospodin obazre i uperi pogled" u njega, "sjetio se riječi koju mu je Gospodin rekao [...] I iziđe van te gorko zaplaka" (Lk 22,61-62). Oči su mu bile preplavljene suzama koje su ga, tekući iz ranjena srca, oslobodile lažnih uvjerenja i opravdanja. Taj gorki plač promijenio mu je život.

Isusove riječi i geste godinama nisu pomakle Petra od njegovih očekivanja, sličnih očekivanjima ljudi iz Nazareta: i on je čekao političkog i moćnog, snažnog i odlučnog Mesiju, a suočen sa skandalom slabog Isusa, uhićenog bez otpora suprotstavljanja, izjavio je: ''Ne znam ga!'' (Lk 22,57). I istina, nije ga poznavao: počeo ga je upoznavati kada je u tami nijekanja načinio mjesta suzama srama, suzama pokajanja. A doista će ga upoznati kad ga je, ''ispunjen boli zbog toga što ga je zatajio treći put'', Isus upitao: ''Voliš li me?'' Tada je dopustio da ga potpuno takne Isusov pogled. I onda će s ''Ne znam ga'' prijeći na riječi: ''Gospodine, ti sve znaš'' (Iv 21,17).

Draga braćo svećenici, ozdravljenje Petrova srca, ozdravljenje apostola, ozdravljenje pastira događa se kada, ranjeni i raskajani, dopustimo da nam Isus oprosti: kroz suze, gorke suze, prolazi bol koja nam dopušta ponovno otkriti ljubav. Zbog toga sam smatrao da bih s vama trebao podijeliti neke misli o prilično zanemarenom, ali bitnom aspektu duhovnog života. Danas ga ponovno predlažem s pojmom koji je možda zastario, ali vjerujem da bi nam dobro došlo ponovno ga otkriti: grižnja savjesti. 

Riječ nas bode: sažaljenje je "ubod u srce", probadanje koje ga ranjava izazivajući suze pokajanja. U tome nam pomaže jedna epizoda koja se opet tiče svetog Petra. On, zadivljen pogledom i riječima uskrslog Isusa, na dan Pedesetnice, pročišćen i zapaljen Duhom, rekao je stanovnicima Jeruzalema: "Toga Isusa kojega vi razapeste Bog je učinio i  Gospodinom i Kristom" (usp. Dj 2,36). Slušatelji su osjetili i zlo koje su učinili i spasenje koje im je Gospodin dao, i "kad su to čuli'', kaže tekst, ''bili su duboko potreseni" (Dj 2,37).

Ovdje vidimo grižnju savjesti: ne osjećaj krivnje koji baca na zemlju, ne skrupuloznost koja paralizira, nego blagotvoran ubod koji iznutra peče i liječi, jer srce, kad vidi svoje zlo i prepozna se kao grješnik, otvara se, prihvaća djelovanje Duha Svetoga, žive vode koja ga pokreće, tjerajući mu suze niz lice. Tko odbaci masku i dopusti Bogu da mu pogleda u srce, dobiva na dar suze, najsvetiju vodu nakon one krsne. Draga braćo svećenici, danas vam to želim.

Međutim, trebamo dobro razumjeti što znači plakati nad sobom. To ne znači sažalijevati same sebe, kao što smo često u iskušenju. To se događa, na primjer, kada smo razočarani ili zabrinuti zbog svojih iznevjerenih očekivanja, zbog nerazumijevanja drugih, možda naše braće i nadređenih. Ili kada, iz čudnog i nezdravog zadovoljstva, volimo razmišljati o nepravdama koje smo pretrpjeli kako bismo sažalijevali sami sebe, misleći da nismo dobili ono što smo zaslužili i zamišljajući da nam budućnost može priuštiti samo negativna iznenađenja. To je – uči nas sveti Pavao – svjetovna žalost, za razliku od žalosti po Bogu.

Plakati nad sobom znači ozbiljno se pokajati što smo Boga ražalostili grijehom; to je prepoznavanje da smo uvijek dužni, a nikad u plusu; priznati da sam izgubio put do svetosti, ne sačuvavši vjeru u ljubav Onoga koji je dao svoj život za mene. To je gledanje u sebe i žaljenje zbog svoje nezahvalnosti i nepostojanosti; promišljanje o mojoj dvoličnosti i lažljivosti; to znači sići u dubinu mog licemjerja, klerikalnog licemjerja, draga braćo, onog licemjerja u koje tako snažno upadamo... Čuvajte se klerikalnog licemjerja. Da tada podignem svoj pogled prema raspelu i dopustim da me gane Njegova ljubav koja uvijek oprašta i podiže, koja nikad ne ostavlja razočarana očekivanja onih koji se uzdaju u Njega. Tako suze nastavljaju kliziti i čistiti srce.

Grižnja savijesti, naime, zahtijeva napor, ali vraća mir; ne uzrokuje tjeskobu, nego olakšava dušu od tereta, jer djeluje u rani grijeha, pripremajući nas da upravo ondje primimo smilovanje Gospodina koji preobražava srce kad je "skrušeno i slomljeno" (Ps 51,19), omekšalo od suza. Grižnja savjesti, stoga, protuotrov je za sklerokardiju – odumiranje srca, tu tvrdoću srca koju je Isus toliko osuđivao (usp, Mk 3,5; 10,5). Srce, naime, bez pokajanja i suza, otvrdne: najprije se navikne, zatim postane bezosjećajno na probleme i ravnodušno prema ljudima, zatim hladno i gotovo bezosjećajno, kao umotano u nesalomivu ljušturu, i na kraju srce od kamena. Ali, kako kap izdubljuje kamen, tako i suze polako dube otvrdnula srca. Tako svjedočimo čudu tuge, dobre tuge koja vodi u slatkoću.

Tada razumijemo zašto duhovni učitelji inzistiraju na grižnji savjesti. Sveti Benedikt poziva nas svaki dan da ''sa suzama i uzdisajima priznamo Bogu svoje prošle grijehe'', te kaže da, moleći, ''ne ćemo biti uslišani zbog svojih riječi, nego zbog čistoće srca i zbog sabranosti''. I ako za svetog Ivana Zlatoustog jedna suza gasi žeravicu krivnje, knjižica ''Nasljeduj Krista'' preporučuje: ''Prepusti se grižnji savjesti srca'' jer ''lakoćom srca i nepažnjom prema svojim manama često ne shvaćamo nevolje naše duše". Žaljenje je lijek jer nas vraća istini o nama samima, tako da dubina naše grješnosti otkriva beskrajno veću stvarnost našeg oproštenja, radost oproštenja. Stoga ne čudi izjava Izaka Ninivljanina: "Tko zaboravi mjeru vlastitih grijeha, zaboravio je mjeru Božje milosti prema njemu".

Istina je, draga braćo i sestre, svako naše nutarnje ponovno rođenje uvijek izvire iz susreta naše bijede i Njegova milosrđa – naša bijeda i Njegovo milosrđe susreću se. Svako unutarnje ponovno rođenje prolazi kroz naše siromaštvo duha koje omogućuje Duhu Svetomu da obogati nas. Snažne izjave mnogih duhovnih učitelja mogu se razumjeti u ovom svjetlu. Razmislimo o paradoksalnim riječima svetog Izaka: ''Tko poznaje svoje grijehe [...] veći je od onoga koji molitvom uskrisuje mrtve. Veći je onaj koji jedan sat nad sobom plače od onoga koji cijelom svijetu služi kontemplacijom [...]. Veći je onaj kome je dano da spozna samoga sebe nego onaj kome je dano da vidi anđele''.

Braćo svećenici, uđimo u sebe i zapitajmo se koliko je sažaljenja i suza prisutno u našem ispitu savjesti i u našoj molitvi. Zapitajmo se je li, kako godine prolaze, suza sve više. S ove točke gledišta dobro je da se događa suprotno od biološkog života, gdje kad odrastete, manje plačete nego kad ste dijete. U duhovnom životu, međutim, gdje je važno postati djecom (usp. Mt 18,3), oni koji ne plaču, nazaduju, iznutra stare, dok oni koji dosegnu jednostavniju i intimniju molitvu, sačinjenu od klanjanja i osjećaja pred Bogom, sazrijevaju.

Sve manje se veže za sebe, a više za Krista, i postaje siromašan duhom. Na taj se način osjeća bližim siromasima, miljenicima Božjim, koje je prije, kako piše sveti Franjo u svojoj oporuci, držao podalje jer je bio u grijehu, ali čije društvo od gorkog postaje slatko. I tako se onaj tko tuguje u svom srcu uvijek više osjeća kao brat svim grješnicima na svijetu, osjeća se više kao brat, bez ikakva privida nadmoći ili oštrine osude, ali uvijek sa željom da voli i da se popravi.

I ovo je, draga braćo, još jedno obilježje grižnje savjesti: solidarnost. Poslušno srce, oslobođeno duhom Blaženstava, postaje prirodno sklono žaliti se na druge: umjesto da se ljuti i sablazni zbog zla koje čine braća, ono plače zbog njihovih grijeha. On se ne skandalizira. Dolazi do neke vrste preokreta, gdje se prirodna tendencija da se bude popustljiv prema sebi i neprilagodljiv prema drugima preokrene i, Božjom milošću, čovjek postaje čvrst prema sebi i milosrdan prema drugima. A Gospodin traži, osobito među onima koji su mu posvećeni, one koji oplakuju grijehe Crkve i svijeta, postajući oruđem zagovora za sve. Koliko nam herojskih svjedoka u Crkvi to pokazuje! Pomislimo na pustinjske oce, na Istoku i na Zapadu; neprestanom zagovoru, sazdanom od jecaja i suza, svetog Grgura Narečkog; franjevačkom prinosu za neljubljenu Ljubav; svećenicima, poput Župnika Arškog, koji su živjeli od pokore za spasenje drugih. Draga braćo, ovo nije poezija, ovo je svećeništvo!

Draga braćo, od nas, svojih pastira, Gospodin ne traži prezirne osude za one koji ne vjeruju, nego ljubav i suze za one koji su daleko. Teške situacije koje vidimo i doživljavamo, nedostatak vjere, patnja koju dotičemo, u dodiru sa slomljenim srcem ne pobuđuju odlučnost u polemici, nego ustrajnost u milosrđu. Koliko samo trebamo biti slobodni od grubosti i predbacivanja, od sebičnosti i ambicija, od krutosti i nezadovoljstva, da sebe i druge povjerimo Bogu, nalazeći u Njemu mir koji spašava od svake oluje! Klanjajmo se, zagovarajmo i plačimo za druge: dopustit ćemo Gospodinu da čini čudesa. I ne bojmo se: iznenadit će nas!

Naša će služba od toga imati koristi. Danas, u sekularnom društvu, riskiramo biti vrlo aktivni i da se u isto vrijeme osjećamo nemoćni, što rezultira gubitkom entuzijazma i dolaskom u iskušenje da "pustimo vesla", zatvorimo se u prigovaranje i pustimo da prevlada veličina problema nad veličinom Boga. Ako se to dogodi, postajemo ogorčeni i zajedljivi, uvijek loše govorimo, uvijek nalazimo neki povod za žalbu. Ali ako se umjesto toga gorčina i sažaljenje ne okrenu prema svijetu, nego prema vlastitom srcu, Gospodin dolazi k nama i pridiže nas. Kao što nas potiče knjižica ''Nasljeduj Krista'': ''Ne nosi u sebi tuđe poslove, nemoj se ni zamarati time što rade najugledniji ljudi; nego uvijek prije svega pazi na sebe, a upozorenje uputite posebno sebi prije nego drugim ljudima, čak i voljenima. Ne žalostite se ako vam ljudi nisu nakloni; ono što bi vas ipak trebalo opteretiti i rastužiti jest spoznaja da niste posve i sigurno na putu ka dobru''.

Na kraju, želio bih istaknuti jedan bitan aspekt: grizodušje nije toliko plod naše vježbe, već je to milost i kao takvo se mora tražiti u molitvi. Obraćanje je dar Božji, ono je plod djelovanja Duha Svetoga. Kako bih olakšao njegov rast, dijelim dva mala savjeta. Prvi je ne promatrati život i poziv iz perspektive učinkovitosti i neposrednosti, vezane samo uz današnjicu i njezine užurbanosti i očekivanja, nego uz prošlost i budućnost u cjelini. Prošlost, sjećanje na Božju vjernost – Bog je vjeran – sjećanje na Njegovo oproštenje, usidrenje u Njegovoj ljubavi; i budućnost, misleći na vječni cilj na koji smo pozvani, konačni cilj našeg postojanja. Širenje vaših obzora, draga braćo, širenje vaših obzora pomaže proširiti vaše srce, potiče vas da se vratite sebi s Gospodinom i živite žaljenje nad svojim grijesima. Drugi savjet dolazi kao posljedica: ponovno otkrijmo potrebu da se posvetimo molitvi koja nije dužnost i funkcionalnost, nego je slobodna, smirena i dugotrajna. Brate, kakva je tvoja molitva? Vratimo se na klanjanje – zaboravio si se klanjati? – i vratimo se molitvi srcem. Ponavljajmo: ''Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grješniku''. Osjećamo Božju veličinu u svojoj malenosti kao grješnici, da pogledamo u sebe i dopustimo da Njegov pogled prođe kroz nas. Ponovno ćemo otkriti mudrost svete majke Crkve koja nas uvijek uvodi u molitvu uz zaziv siromaha koji kliče: ''Bože, u pomoć mi priteci''.

Predragi, vratimo se konačno svetom Petru i njegovim suzama. Oltar koji se nalazi nad njegovim grobom ne može a da nas ne potakne na razmišljanje o tome koliko puta mi, koji tamo svaki dan govorimo: "Uzmite i jedite: ovo je moje tijelo koje se za vas predaje", razočaravamo i rastužujemo Njega koji nas voli do te mjere da naše ruke čini oruđem svoje Prisutnosti. Stoga je dobro učiniti svojima one riječi kojima se šapatom pripremamo: "Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene", i opet: "Operi me, Gospodine, od mojeg bezakonja i od grijeha me mojeg očisti". Sažmimo, braćo: tješi nas sigurnost koju nam danas daje Riječ: Gospodin, posvećen pomazanjem (usp.Lk 4,18), došao je "iscijeliti srca slomljena“ (Iz 61,1). Dakle, ako srce pukne, Isus ga može previti i izliječiti. Hvala vam, dragi svećenici, hvala vam na otvorenom i poslušnom srcu; hvala na vašem trudu i za vaše suze; hvala jer donosite čudo milosrđa – uvijek praštajte, budite milosrdni – i donosite ovo milosrđe, donosite Boga braći i sestrama našeg vremena. Dragi svećenici, neka vas Gospodin utješi, utvrdi i nagradi. Hvala vam.