Papa: "Nastojmo naše različitosti pretvarati u radionicu jedinstva i zajedništva, bratstva i pomirenja"

Na svetkovinu svetog Petra i Pavla, u bazilici svetog Petra, papa Lav XIV. predslavi svetu Misu s blagoslovom palija za nove nadbiskupe metropolite.

Njegovu homiliju donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

danas slavimo dvojicu braće u vjeri, Petra i Pavla, koje Crkva prepoznaje kao stupove vjere i časti ih kao zaštitnike biskupije i grada Rima. 

Povijest ove dvojice Apostola duboko nas se tiče i danas, kao Zajednice učenika Gospodina koja hodočasti kroz ovo naše vrijeme. Promatrajući njihovo svjedočanstvo, želio bih istaknuti dva temeljna vida: crkveno zajedništvo i životnost vjere.

Prije svega, crkveno zajedništvo. Današnja liturgija ove svetkovine pred nas stavlja Petra i Pavla kao one koji su pozvani podijeliti isti usud mučeništva, koje ih konačno sjedinjuje s Kristom. U Prvom čitanju vidimo Petra u tamnici, gdje čeka izvršenje presude (usp. Dj 12,1-11); u Drugom čitanju čitamo Pavlovu oporuku, gdje u okovima, u svojevrsnoj oporuci, piše kako će njegova krv biti prolivena kao žrtva Bogu (usp. 2Tim 4,6-8.17-18). Petar i Pavao, dakle, prinose svoj život za evanđelje.

No, zajedništvo u jednoj vjeri nije bilo plod lakog puta. Apostoli su do tog jedinstva došli kroz različite putove, na kojima su svaki na svoj način primili vjeru i vršili poslanje. Njihovo bratstvo u Duhu nije izbrisalo razlike iz kojih su potekli: Šimun bijaše ribar iz Galileje, a Savao strogi farizejski naučitelj; jedan odmah ostavlja sve i slijedi Gospodina, drugi progoni kršćane dok ga ne preobrazi Uskrsli; Petar propovijeda ponajprije Židovima, dok je Pavao poslan naviještati Evanđelje poganima.

Znamo da među njima nije manjkalo nesuglasica, osobito glede odnosa prema poganima. Pavao ne skriva da se jednom „suprotstavio Kefi u lice, jer je bio u krivu“ (Gal 2,11). O toj će se stvari raspravljati na Jeruzalemskom saboru, gdje će ponovno doći do njihovog suočenja.

Dragi vjernici, povijest Petra i Pavla uči nas da zajedništvo na koje nas Gospodin poziva nije uniformnost, nego sklad mnogih glasova i lica, koje ne poništava slobodu svakoga. Naši zaštitnici išli su različitim putovima, imali različita mišljenja, pa i otvoreno raspravljali. Ipak, to nije omelo njihovu „concordia apostolorum – apostolsku slogu“, živu duhovnu povezanost, plodnu suglasnost u različitosti. Kako kaže sveti Augustin: „Jedan je dan posvećen svetkovini dvojice apostola. No, i oni su bili jedno. Premda su podnijeli mučeništvo na različite dane, bili su jedno“ (Govor 295, 7.7).

To nas potiče da razmislimo o putu crkvenoga zajedništva. Ono se rađa iz poticaja Duha Svetoga, ujedinjuje različitosti i gradi mostove jedinstva u raznolikosti karizmi, darova i službi. Bitno je naučiti živjeti to zajedništvo kao jedinstvo u različitosti, kako bi upravo ta raznolikost, ukorijenjena u jedinstvenoj vjeri, doprinosila navještaju Evanđelja. Pozvani smo kročiti tim putem, gledajući na Petra i Pavla, jer svima nam je potrebna takva bratska povezanost. Potrebna je Crkvi, potrebna je u odnosima između laika i prezbitera, između prezbitera i biskupa, između biskupa i rimskog biskupa. Potrebna je u pastoralnom djelovanju, u ekumenskom dijalogu i u prijateljskom odnosu koji Crkva želi gajiti sa svijetom.

Nastojmo naše različitosti pretvarati u radionicu jedinstva i zajedništva, bratstva i pomirenja, kako bi svatko u Crkvi, sa svojom osobnom poviješću, učio hoditi zajedno s drugima.

Sveti Petar i Pavao nas također pozivaju da obnovimo životnost naše vjere. Naime, u životu učenika uvijek postoji opasnost da se zapadne u rutinu, u puki ritualizam, u pastoralne obrasce koji se ponavljaju bez nutarnje obnove, bez pozornosti na izazove vremena. Apostoli nas nadahnjuju svojom spremnošću na promjene, svojim slušanjem događaja, susreta i konkretnih situacija zajednica, svojom otvorenošću za nove putove evangelizacije koji se rađaju iz pitanja i potreba braće i sestara u vjeri.

U središtu Evanđelja koje smo čuli nalazi se pitanje koje Gospodin postavlja svojim učenicima, i koje postavlja i nama danas, da bismo razaznali je li naš hod u vjeri još uvijek živ, gori li još plamen našega odnosa s Gospodinom: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mt 16,15).

To pitanje treba odzvanjati svakoga dana, u svakom vremenu. Ako ne želimo da naše kršćanstvo postane tek naslijeđe prošlosti, kako nas često opominje papa Franjo, trebamo izaći iz rizika umorne i statične vjere, te se iskreno zapitati: tko je danas za nas Isus Krist? Koje mjesto on zauzima u našem životu i u djelovanju Crkve? Kako možemo svjedočiti tu nadu u svakodnevici i naviještati je onima koje susrećemo?

Braćo i sestre, vježbanje razlučivanja koje izvire iz ovih pitanja omogućuje našoj vjeri i Crkvi da se neprestano obnavlja, da traži nove putove i nove oblike naviještanja Evanđelja. To, zajedno sa zajedništvom, mora biti naša prva čežnja.
Posebno se danas obraćam Crkvi koja je u Rimu. Ona je, više nego druge, pozvana biti znak jedinstva i zajedništva, Crkva prožeta živom vjerom, zajednica učenika koji svjedoče radost i utjehu Evanđelja u svakoj ljudskoj situaciji.

U radosti tog zajedništva koje nam svjedočanstvo svetih Petra i Pavla pomaže njegovati, pozdravljam braću nadbiskupe koji danas primaju palij. Predragi, ovaj znak, dok podsjeća na pastirsku službu koja vam je povjerena, izražava i zajedništvo s Biskupom Rima, kako bi u jedinstvu katoličke vjere svaki od vas mogao hraniti tu vjeru u mjesnim Crkvama koje su vam povjerene.

Želim također srdačno pozdraviti članove Sinode Ukrajinske grkokatoličke Crkve: hvala vam na vašoj prisutnosti i pastirskom zauzimanju. Gospodin neka podari mir vašem narodu!

S dubokom zahvalnošću pozdravljam i Delegaciju Ekumenskog Patrijarhata, koju je ovdje poslao predragi brat, Njegova Svetost Bartolomej.

Draga braćo i sestre, ojačani svjedočanstvom svetih apostola Petra i Pavla, hodimo zajedno u vjeri i zajedništvu, te zazovimo njihovo zagovor na sve nas, nad gradom Rimom, nad Crkvom i nad cijelim svijetom.