Papa: ''Škrtost je smiješna, budimo velikodušni s onima koji su u većoj potrebi od nas''
Papa je na općoj audijenciji nastavio kateheze o manama i krjepostima, a ove srijede govorio je o škrtosti. Katehezu Svetoga Oca prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nastavljamo kateheze o manama i krjepostima. Danas govorimo o škrtosti, odnosno onom obliku navezanosti na novac koji čovjeka sprječava u velikodušnosti.
Nije riječ o grijehu koji se tiče samo ljudi koji imaju veliku imovinu, već o oprečnom poroku, koji često nema veze sa stanjem na tekućem računu. Radi se o bolesti srca, a ne novčanika.
Analize koje su pustinjski oci proveli o ovom zlu objelodanili su kako je škrtost mogla zahvatiti i redovnike koji su se, nakon što su se odrekli goleme baštine, u samoći svoje ćelije vezali za predmete male vrijednosti: nisu ih posuđivali, nisu ih dijelili, a još manje su ih bili spremni darovati. To su navezanosti na male stvari. Ti su predmeti za njih postali na neki način fetiši od kojih se nisu mogli odvojiti. To je svojevrsni povratak u djetinju dob, kada djeca koja drže igračku ponavljaju: “To je moje! To je moje!" Navezanost koja nam oduzima slobodu. U tom zahtjevu ugnijezdio se bolestan odnos sa stvarnošću koji može dovesti do oblika kompulzivnog gomilanja ili patološkog nakupljanja.
Da bi ozdravili od ove bolesti, redovnici su predlagali drastičnu, ali vrlo učinkovitu metodu: meditaciju o smrti. Bez obzira na to koliko neka osoba gomila dobra na ovom svijetu, u jedno smo apsolutno sigurni: da to ne će ponijeti sa sobom u grob. Dobra ne možemo ponijeti sa sobom. Time se razotkriva besmislenost ove mane. Povezanost posjedovanja koju gradimo sa stvarima samo je prividna, jer mi nismo gospodari svijeta: ova zemlja koju volimo zapravo nije naša, i mi se po njoj krećemo kao stranci i hodočasnici (vidi Lev 25,23).
Ove jednostavne tvrdnje pomažu nam da shvatimo ludilo škrtosti, ali i njezin najskriveniji razlog. To je pokušaj istjerivanja straha od smrti: traži sigurnosti koje se u stvarnosti smrve u istom trenutku kada ih uhvatimo. Sjetite se prispodobe o onom bezumnom bogatašu, čija je njiva dala vrlo obilnu žetvu, a onda se uljuljkao u mislima o tome kako povećati svoje žitnice da spremi svu žetvu. Taj je čovjek sve proračunao, isplanirao budućnost. Međutim, nije uzeo u obzir najsigurniju varijablu života: smrt. ''Bezumniče!'' kaže Evanđelje, ''već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?'' (Lk 12,20).
U drugim slučajevima, lopovi pružaju tu uslugu. Čak se i u Evanđeljima više puta pojavljuju, i iako su njihovi postupci za osudu, mogu postati spasonosna opomena za nas. Ovako Isus propovijeda u Govoru na gori: ''Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.'' (Mt 6,19-20). I u pripovijestima pustinjskih otaca nalazimo priču o nekom lopovu koji iznenadi redovnika dok je spavao i ukrade mu ono malo stvari koje je držao u svojoj ćeliji. Nakon buđenja, nimalo uznemiren onim što se dogodilo, redovnik je krenuo u potragu za lopovom i, nakon što ga je pronašao, umjesto da traži od njega ono što mu je ukrao, dao mu je i ono malo preostalih stvari govoreći: "Zaboravio si uzeti ovo!"
Mi, braćo i sestre, možemo biti gospodari dobara koje posjedujemo, no često se događa suprotno: u konačnici ta dobra posjeduju nas. Neki bogataši više nisu slobodni, nemaju više ni vremena za odmor, moraju gledati za sobom jer gomilanje dobara zahtijeva i njihovu brigu. Uvijek su u tjeskobi jer baština se stječe s puno znoja, ali može nestati u trenu. Zaboravljaju evanđeosku propovijed, koja ne tvrdi da je bogatstvo samo po sebi grijeh, ali je svakako odgovornost. Bog nije siromah: on je Gospodar svega, ali, piše sveti Pavao, "premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite" (2 Kor 8,9).
To je ono što škrtac ne razumije. Mogao je biti izvor blagoslova za mnoge, ali umjesto toga završio je u slijepoj ulici nesreće.
Život škrtca je ružan. Sjećam se jednog gospodina kojega sam upoznao u drugoj biskupiji. Bio je jako bogat i imao je bolesnu mamu. Bio je oženjen. Braća su dolazila paziti na mamu koja je ujutro jela jedan jogurt. Da bi uštedio polovicu jogurta koji joj je ostao od jutra, davao joj je poslijepodne. To je škrtost, vezanost na dobra. Kasnije je taj gospodin umro i ljudi koji su dolazili do odra govorili su: ''Vidi se da ovaj čovjek sada nema ništa, sve je ostavio'', i šaleći se, rekli su: ''Nisu mogli zatvoriti lijes jer je želio sve ponijeti sa sobom.'' Škrtost je smiješna jer na kraju naše tijelo dajemo Gospodinu i trebamo sve ostaviti. Pazimo na to i budimo velikodušni sa svima i s onima koji su u većoj potrebi od nas. Hvala.
