Papa: ''Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom''
Svoju katehezu na općoj audijenciji srijedom u Vatikanu Papa je posvetio srdžbi. Prenosimo ju u cijelosti.
''Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu. […] Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.'' (Ef 4,26-28.31-32)
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas ćemo zastati kako bismo promislili o mani srdžbe. To je posebno mračna mana, a možda ju je najjednostavnije identificirati gledajući s fizičke strane. Osoba kojom vlada srdžba teško skriva taj bijes: prepoznaje se po pokretima tijela, po agresivnosti, po otežanom disanju, po mrzovoljnom i namrštenom pogledu.
U svom najgorem očitovanju, srdžba je mana koji ne ostavlja, ne pušta na miru. Ako proizlazi iz pretrpljene nepravde (ili za koju se tako smatra), često se ne pokazuje krivcu, već prvoj nesretnoj osobi koja se nađe na putu. Ima muškaraca koji na radnome mjestu suzdržavaju svoj bijes, djeluju mirno i pribrano, ali kad se vrate kući, postaju nepodnošljivi svojoj ženi i djeci. Ljutnja je neobuzdana mana: zbog nje se ne spava i potiče nas da stalno smišljamo spletke, ne pronalazeći u njoj prepreku rasuđivanju i razmišljanju.
To je destruktivan porok ljudskih odnosa. Pokazuje nesposobnost prihvaćanja različitosti, osobito kada se nečiji životni izbori razlikuju od naših. Ne ostaje na pogrješnom ponašanju osobe, već se u kotao baca sve: bližnji, bližnji takav kakav jest, onaj koji kao takav izaziva ljutnju i ogorčenost. Počinje se mrziti ton njegova glasa, njegove svakodnevne banalnosti, njegov način razmišljanja i osjećanja.
Kad odnos dosegne ovu razinu propadanja, gubi se razum, lucidnost. Jedno od svojstava ljutnje je da se ne umanjuje tijekom vremena. U tim slučajevima čak i daljina i tišina, umjesto da smire težinu nesporazuma, uvećavaju je. Upravo iz tog razloga apostol Pavao, kako smo čuli, preporučuje svojim kršćanima da se odmah suoče s problemom i nastoje se pomiriti: "Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom." (Ef 4,26). Bitno je da se sve odmah riješi, prije nego sunce zađe. Ako tijekom dana može doći do nesporazuma, i dvoje ljudi se ne može razumjeti, te se osjećaju udaljenima, noć ne treba prepuštati vragu. Mana bi nas držala budnima u mraku, mozgajući o našim razlozima i užasnim pogrješkama koje nikad nisu naše, nego uvijek tuđe.
U Očenašu nas Isus uči moliti za naše ljudske odnose koji su kao minsko polje: plan koji nikad nije u savršenoj ravnoteži. U životu imamo posla s dužnicima koji ne namiruju dug; baš kao što sigurno nismo uvijek svakoga voljeli u pravoj mjeri. Nismo nekome pružili ljubav koju zaslužuje. Svi smo mi grješnici s neriješenim računima i zato svi trebamo naučiti opraštati. Ljudi ne mogu biti zajedno ako ne primjenjuju umjetnost opraštanja, koliko god je to ljudski moguće. Ono što je suprotno srdžbi jest dobrota, široko srce, blagost, strpljivost.
Ali, kad već govorimo o srdžbi, treba reći još jednu stvar. Kaže se: strašna je to mana i izvor je ratova i nasilja. U predgovoru Ilijade opisuje se "Ahilejev gnjev", koji će biti uzrok "beskonačnog tugovanja". Ali, nije sve pogrješno što proizlazi iz ljutnje. Naši stari su bili itekako svjesni da u nama postoji strastveni dio koji se ne može i ne smije poreći. Strasti su nekoj mjeri nesvjesne: događaju se, one su iskustva života. Nismo odgovorni za ljutnju u njezinu nastajanju, već uvijek u njezinu razvoju. A ponekad je dobro da se ljutnja iskali na pravilan način. Ako se čovjek nikad ne naljuti, ako se ne ljuti kad se suoči s nepravdom, ako, kad se suoči s ugnjetavanjem slabe osobe ne osjeti da mu nešto titra u utrobi, onda bi to značilo da nije čovjek, još manje kršćanin.
Postoji sveti gnjev. Isus ga je osjetio nekoliko puta u svom životu (usp. Mk 3,5): nikad nije na zlo odgovarao zlom, ali u duši je iskusio taj osjećaj i, u slučaju trgovaca u Hramu, učinio je nešto snažno i proročko, što nije bilo vođeno srdžbom, već revnošću za dom Gospodnji (usp. Mt 21 ,12-13).
Na nama je, uz pomoć Duha Svetoga, pronaći pravu mjeru strastima. I odgojiti ih da se okrenu na dobro.