Papa: "Trebamo se pobrinuti za unutrašnjost, kako bismo bili dosljedni i vjerodostojni kršćani"
"Zapitajmo se i mi: pokušavamo li vršiti ono što propovijedamo ili živimo u dvoličnosti? Brinemo li se samo o tome da izvana izgledamo besprijekorno ili se brinemo o svom unutarnjem životu u iskrenosti srca?"
Današnji nagovor pape Franje, koji je izrekao prije molitve Angelusa s prozora svoje radne sobe u Apostolskoj palači, prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Evanđelju današnje liturgije čujemo neke Isusove riječi o pismoznancima i farizejima, odnosno vjerskim vođama naroda. Glede ovih autoriteta, Isus koristi vrlo teške riječi, "jer govore, a ne čine" (Mt 23,3) i "sva svoja djela čine da im se ljudi dive" (r. 5).
Usredotočimo se na ova dva aspekta: razlika između govorenja i činjenja i prvenstvo vanjštine nad nutrinom.
Prvi aspekt: razlika između govorenja i činjenja. Ovim izraelskim učiteljima, koji tvrde da poučavaju druge Riječi Božjoj i da ih se treba poštivati kao autoritete Hrama, Isus dovodi u pitanje dvoličnost njihova života: propovijedaju jedno, a onda žive drugo. Ove Isusove riječi podsjećaju na riječi proroka, posebno Izaije: "Ovaj mi narod samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (Iz 29,13). Ovo je opasnost pred kojom treba biti oprezan: dvoličnost srca, koja dovodi u opasnost autentičnost našeg svjedočanstva i našu vjerodostojnost kao ljudi i kršćana.
Zbog naše krhkosti, svi mi doživljavamo određenu različitost između govorenja i činjenja; ali drugo je imati dvostruko srce, živjeti s "jednom nogom u dvije cipele", a da to ne predstavlja problem. Osobito kada smo pozvani – u životu, društvu ili Crkvi – imati odgovornu ulogu, zapamtimo ovo: ne dvoličnosti! Za svećenika, pastoralnog djelatnika, političara, učitelja ili roditelja uvijek vrijedi ovo pravilo: ono što govoriš, ono što drugima propovijedaš, moraš se najprije ti obvezati živjeti. Da bismo bili autoritativni učitelji, najprije moramo biti vjerodostojni svjedoci, kako nas je podsjetio sveti Pavao VI.
Drugi aspekt dolazi kao posljedica: prvenstvo vanjštine nad nutrinom. Zapravo, živeći u dvoličnosti, pismoznanci i farizeji brinu se oko toga kako sakriti svoju nedosljednost kako bi spasili svoj vanjski ugled. Zapravo, kada bi ljudi znali što im je doista u srcu, bili bi posramljeni, izgubili bi sav svoj kredibilitet. I tako rade stvari kako bi ispali pravedni, kako bi "sačuvali obraz", kako kažu. Trik je vrlo čest: izgledati lijepo izvana kako bi sakrili pokvarenost iznutra. Ali, to je opaka bolest, osobito za nas kršćane: kad izvanjsko prevlada nad nutarnjim životom. Ponekad, čak i u Crkvi, dolazimo u napast da sačuvamo fasadu, a trebamo se pobrinuti za unutrašnjost, kako bismo bili dosljedni i vjerodostojni kršćani.
Braćo i sestre, prihvaćajući ovo Isusovo upozorenje, zapitajmo se i mi: pokušavamo li vršiti ono što propovijedamo ili živimo u dvoličnosti? Brinemo li se samo o tome da izvana izgledamo besprijekorno ili se brinemo o svom unutarnjem životu u iskrenosti srca?
Obratimo se Svetoj Djevici: neka nam Ona koja je živjela čestito i ponizno u srcu po volji Božjoj pomogne da postanemo vjerodostojni svjedoci Evanđelja.