Papa: ''U posljednjem dijelu adventskog puta pustimo da nas vode ova dva glagola: 'ustati' i 'pohititi'''
Podnevni nagovor pape Franje prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Evanđelje današnje liturgije Četvrte nedjelje došašća govori o Marijinu posjetu Elizabeti (usp. Lk 1,39-45). Nakon što je primila Anđelov navještaj, Djevica nije ostala kod kuće kako bi razmišljala o onomu što joj se dogodilo te preispitala probleme i nepredviđene događaje kojih nije nedostajalo. Naprotiv, prvenstveno misli na one koji su u potrebi: na svoju rođakinju Elizabetu, koja je poodmakla u godinama i koja je trudna. Marija velikodušno kreće na put, ne bojeći se nelagoda putovanja, odgovarajući na nutarnji poticaj koji ju poziva da bude blizu i da pomogne. Kako? Dijeleći svoju radost. Marija daruje Elizabeti Isusovu radost, radost koju je nosila u srcu i utrobi. Ide k njoj i izgovara 'Veliča'. Ali kako bi to učinila – nadvodi tekst – ''Marija usta i pohiti'' (r. 39).
''Usta i pohiti.'' U posljednjem dijelu adventskog puta pustimo da nas vode ova dva glagola: 'ustati' i 'pohititi'. To su dva pokreta koja je Marija učinila i poziva i nas da to učinimo pred Božić. Prije svega: ustati. Nakon Anđelova navještaja, za Djevicu se nazire teško razdoblje: Njezina neočekivana trudnoća izložila ju je nerazumijevanju i strogim kaznama. Zamislimo koliko je misli i nemira imala! Unatoč svemu nije se obeshrabrila, nije očajavala, već je ustala. Ne spušta pogled prema problemima, već ga podiže prema Bogu. I ne misli na to od koga će tražiti pomoć, već komu će pomoći.
Naučimo od Djevice Marije ovaj način reagiranja: ustati, osobito kad nas pritišću poteškoće. Ustati, kako ne bismo zaglibili u problemima, potonuli u samosažaljenje i tugu koja paralizira. Ali, zašto ustati? Jer Bog je velik i spreman je pridignuti nas ako mu pružimo ruku. Dajmo mu negativne misli, strahove koji blokiraju svako nastojanje i sprječavaju nas da idemo naprijed. I onda učinimo kao Marija: pogledajmo oko sebe i potražimo neku osobu kojoj možemo pomoći! Postoji li neka starija osoba koju poznajem i kojoj mogu praviti društvo, poslužiti ju, pružiti znak pažnje, nazvati ju? Pomažući drugima, i sami ćemo se izdići iz poteškoća.
Drugi pokret jest pohititi, požuriti. To ne znači zabrinuto i uznemireno nastaviti: to znači nastaviti živjeti svoje dane laganim korakom, gledajući naprijed s povjerenjem, ne povlačeći se bezvoljno, kao robovi kukanja, uvijek tražeći nekoga kako bismo ga okrivili. Hodajući prema Elizabetinoj kući, Marija ide hitrim koracima One koja ima srce i život pun Boga, puna Njegove radosti. Zapitajmo se sada: kakav je moj 'korak'? Jesam li aktivan ili zastajkujem u melankoliji? Koračam li naprijed s nadom ili se zaustavljam plačući nad sobom? Ako idemo dalje umorna koraka, s gunđanjem i ogovaranjem, ne ćemo nikomu donijeti Boga. Umjesto toga, veoma je dobro gajiti zdrav humor, kao što su, na primjer, činili sv. Thomas More ili sv. Filip Neri. Ne zaboravimo da je prvi čin ljubavi koji možemo učiniti bližnjemu: pružiti mu mirno i nasmijano lice; donijeti mu Isusovu radost, kao što je Marija učinila s Elizabetom.
Neka nas Majka Božja primi za ruku, neka nam pomogne ustati i pohititi prema Božiću.
