Papa: ''U žalosti i suhoći tražite Kristovo Srce i Gospodin će odgovoriti''

- Draga braćo i sestre, dobar dan i dobro došli!

Nastavljamo kateheze na temu razlučivanja. Vidjeli smo koliko je važno čitati što se događa u nama, kako ne bismo donosili ishitrene odluke, na tragu emocija trenutka, da ne bismo zažalili kad bude prekasno. Vidjeti što se događa i onda donijeti odluku.

U tom smislu čak i duhovno stanje koje nazivamo žalost, kad je u srcu sve tužno i tamno, može biti prilika za rast. Doista, ako nema malo nezadovoljstva, zdrave tuge, zdrave sposobnosti života u samoći, toga da budemo sami sa sobom bez bježanja, riskiramo uvijek ostati na površini i nikada ne uspostaviti kontakt sa središtem svog postojanja. Žalost uzrokuje 'drhtanje duše'. Kad je netko tužan, duša pati, drži nas budnima, potiče na poniznost i štiti nas od vjetra hira. To su neophodni uvjeti za napredak u životu, a time i u duhovnom životu. Kad savršen, ali 'sterilan' spokoj, bez osjećaja, postane kriterij izbora i ponašanja, čini nas neljudskima. Ne možemo ne uzeti u obzir osjećaje, jer mi smo ljudi, a osjećaji su dio naše ljudskosti. I bez razumijevanja osjećaja, postajemo ravnodušni na tuđu patnju i nesposobni prihvatiti vlastitu. Ne uzimamo u obzir da se do tog 'savršenog spokoja' ne može doći putem ravnodušnosti. Taj sterilan stav: ''Ne želim se miješati, distancirat ću se'', nije život. To je kao da živimo u nekom laboratoriju, zatvoreni, kako se ne bismo zarazili. Za brojne svetce i svetice nemir je bio odlučujući poticaj za promjenu u životu. 'Umjetni mir' nije dobar. Sveti nemir, nemirno srce koje traži put, primjerice, slučaj je Augustina Hiponskog, Edith Stein, Josipa Benedikta Cottolenga, Charlesa de Foucaulda. Važni izbori imaju cijenu koju daje život, cijenu koja je dostupna svima. Važne odluke nisu kao lutrije. One imaju cijenu koju trebamo platiti. To je cijena koju trebaš dati srcem, cijena odluke. Cijena zbog koje se treba potruditi, nije besplatna. No, ta cijena dostupna je svima. Svi trebamo platiti za odluku kako bismo izišli iz ravnodušnosti, jer ona nas obeshrabruje.

Žalost je također poziv na besplatnost, a ne na djelovanje uvijek i samo s ciljem emocionalnog zadovoljstva. Ožalošćenost nam nudi mogućnost da rastemo, da započnemo zreliji odnos, ljepši odnos s Gospodinom i s voljenima, odnos koji se ne svodi na puku razmjenu davanja i uzimanja. Sjetimo se svog djetinjstva. Često nam se kao djeci događa da od roditelja tražimo da od njih nešto dobijemo: igračku, novac kako bismo kupili sladoled, dopuštenje... Tražimo ih, ali ne zbog njih samih, nego iz interesa. Ipak, najveći su dar oni, roditelji, i to shvaćamo malo-pomalo kako odrastamo.

I brojne naše molitve pomalo su takve. One su molbe upućene Gospodinu bez ikakva stvarnog zanimanja za Njega. Tražimo, tražimo Gospodina. Evanđelje primjećuje da je Isus često bio okružen mnoštvom ljudi koji su ga tražili da nešto dobiju, ozdravljenje, materijalnu pomoć, ali ne jednostavno to kako bi bili s Njim. Bio je okružen mnoštvom, ali bio je sam. Neki svetci, pa čak i neki umjetnici, razmatrali su o ovom Isusovu stanju. Moglo bi izgledati čudno, nestvarno pitati Gospodina: "Kako si?" Ipak, to je vrlo lijep način ulaska u pravi, iskreni odnos s Njegovom ljudskošću, s Njegovom patnjom, čak i s Njegovom jedinstvenom samoćom. S Njim, koji je u potpunosti želio podijeliti svoj život s nama.

Jako je dobro za nas naučiti biti s Njim, biti s Gospodinom, bez ikakve druge svrhe, upravo onako kako nam se događa s ljudima koje volimo: želimo ih sve više upoznavati, jer lijepo je biti s njima.

Draga braćo i sestre, duhovni život nije tehnika koja nam je na raspolaganju, nije program unutarnjeg 'blagostanja' koji sami planiramo. Ne. To je odnos sa Živim, s Onim kojega je nemoguće svesti na naše kategorije. Žalost je onda najjasniji odgovor na tvrdnju da je iskustvo Boga oblik sugestije, jednostavna projekcija naših želja. U žalosti ne osjećaš ništa, mračno je, ali tražiš Gospodina. Mi bismo uvijek bili ti koji bi to programirali, uvijek bismo bili sretni i zadovoljni, kao ploča koja ponavlja istu glazbu. Naprotiv, onaj koji moli, shvaća da su ishodi nepredvidivi: iskustva i odlomci iz Biblije koji nas često oduševljavaju, začudo, ne izazivaju nikakav impuls. I jednako neočekivano, iskustva, susreti i čitanja koja čovjek nikada nije primijetio ili bi ih radije izbjegao, poput iskustva križa, donose beskrajan mir. Ne bojte se suhoće. Podnosite ju ustrajno tražeći Kristovo Srce. Tražite Gospodina, i odgovor će uvijek doći.

Pred poteškoćama se stoga nikada ne obeshrabrujte, molim vas, nego se odlučno suočite s kušnjom, uz pomoć Božje milosti koja nikada ne uzmanjka. A ako u sebi čujemo uporan glas koji nas želi odvratiti od molitve, naučimo ga raskrinkati kao glas Napasnika. I neka nas ne impresionira: učinimo suprotno od onoga što nam kaže! - zaključio je Sveti Otac.