Papa umjetnicima: ''Danas je više nego ikad važno razlikovati umjetnost od tržišta''

U sklopu svog posjeta Veneciji papa Franjo susreo se s umjetnicima. Njegov govor prenosimo u cijelosti. 

Gospodine kardinale, Ekselencijo,
gospodine ministre,
gospodine predsjedniče, 
uvaženi upravitelju,
drage umjetnice i umjetnici!

Stvarno sam želio doći na umjetničko bijenale u Veneciji da uzvratim posjet, kao što je to dobra navika među prijateljima. U lipnju prošle godine imao sam radost primiti veliku skupinu umjetnika u Sikstinskoj kapeli. Sada sam ja taj koji dolazi "u vaš dom" da vas osobno upoznam, da vam budem još bliži i da vam se na taj način zahvalim za ono što jeste i što radite. I u isto vrijeme odavde želim poslati poruku svima: svijet treba umjetnike. To dokazuje mnoštvo ljudi svih dobi koji posjećuju umjetnička mjesta i događanja. Među njima volim spomenuti Vatikanske kapele, prvi paviljon Svete Stolice izgrađen prije šest godina na otoku San Giorgio, u suradnji sa Zakladom Cini, u sklopu Arhitektonskog bijenala.

Priznajem da se pokraj vas ne osjećam kao stranac: osjećam se kao kod kuće. I mislim da se to u stvarnosti odnosi na svako ljudsko biće, jer, u svim namjerama i svrhama, umjetnost ima status "grada utočišta", grada koji se ne pokorava režimu nasilja i diskriminacije kako bi stvorio oblike ljudske pripadnosti sposobne prepoznati, uključiti, zaštititi, zagrliti svakoga. Svi, počevši od posljednjih.

Gradovi utočišta su biblijska institucija, već spomenuta u Ponovljenom zakonu (usp Pnz 4,41), namijenjena sprječavanju prolijevanja nevine krvi i ublažavanju slijepe želje za osvetom, jamčenju zaštite ljudskih prava i traženju oblika pomirenja. Bilo bi važno kada bi se različite umjetničke prakse mogle posvuda konstituirati kao neka vrsta mreže gradova utočišta, koji surađuju u oslobađanju svijeta od besmislenih i sada ispražnjenih suprotnosti, ali koji nastoje nadići rasizam, ksenofobiju, nejednakosti, ekološke neravnoteže i aporofobije, ovog strašnog neologizma koji znači "fobija od siromašnih".

Iza tih antinomija uvijek stoji odbacivanje drugoga. Postoji sebičnost koja nas tjera da funkcioniramo kao usamljeni otoci, a ne kao niz arhipelaga koji surađuju. Molim vas, prijatelji umjetnici, zamislite gradove koji još ne postoje na karti: gradove u kojima se ni jedno ljudsko biće ne smatra strancem. Zato kad kažemo "stranci posvuda", predlažemo "braća posvuda".

Naziv paviljona u kojem se nalazimo je “Mojim očima”. Svima nama treba pogledati i usuditi se pogledati u sebe. U tome je Isus vječni učitelj: On svakoga gleda snagom ljubavi koja ne osuđuje, već zna biti blizu i ohrabriti. I rekao bih da nas umjetnost odgaja takvom pogledu, ne posesivnom, ne objektivirajućem, ali ne ravnodušnom, površnom; odgaja nas kontemplativnom pogledu. Umjetnici su u svijetu, ali su pozvani ići dalje. Na primjer, danas je više nego ikad važno da znaju jasno razlikovati umjetnost od tržišta. Naravno, tržište promovira, ali uvijek postoji rizik da ono "povampiri" kreativnost, ukrade nevinost i na kraju hladnokrvno uputi što treba činiti.

Danas smo se svi zajedno odlučili sastati ovdje, u ženskom zatvoru Giudecca. Istina je da nitko nema monopol nad ljudskom boli. Ali postoji radost i patnja koje se spajaju u ženskom rodu u jedinstvenom obliku i koje moramo slušati, jer nas imaju nečemu važnom naučiti. Mislim na umjetnice poput Fride Khalo, Corite Kent ili Louise Bourgeois i mnoge druge. Svim srcem se nadam da nam suvremena umjetnost može otvoriti pogled, pomažući nam da primjereno povećamo doprinos žena, kao suprotagonistica ljudske avanture.

Dragi umjetnici, sjećam se pitanja koje je Isus uputio mnoštvu vezano uz Ivana Krstitelja: ''Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti?'' (Mt 11,7-8). Čuvajmo ovo pitanje u našim srcima. Neka nas nuka prema budućnosti.

Hvala vam! Nosim vas u molitvi. I vi također, molim vas, molite za mene.