Papa: ''Za navještaj nije dovoljno svjedočiti dobro, potrebno je moći podnijeti zlo''
''Kad nam je teško, idimo Majci. Kad smo sretni, i tada pođimo Majci kako bismo to s Njom podijelili.''
Katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na našem putu otkrivanja žara za naviještanje Evanđelja, apostolskog žara, pogledajmo kakav je taj žar. On se razvijao tijekom povijesti Crkve. Pogledajmo danas Amerike. Ondje evangelizacija ima vječni izvor: Guadalupe. To je živi izvor! Meksikanci su sretni. Naravno, Evanđelje je već prije tih ukazanja došlo do njih, ali bilo je popraćeno svjetovnim interesima. Umjesto inkulturacije, slijedilo se ishitreno presađivanje i nametanje unaprijed utvrđenih modela, npr. europskih, bez poštovanja prema indijanskom stanovništvu. S druge strane, Djevica od Guadalupe pojavljuje se odjevena u odjeću domorodaca, govori njihovim jezikom, prihvaća i voli kulturu tog mjesta: Ona je Majka i svako dijete nalazi mjesto pod Njezinim plaštem. U Mariji se Bog utjelovio i po Mariji se i dalje utjelovljuje u životu naroda. Djevica Marija naviješta Boga najprikladnijim jezikom, materinskim jezikom. I nama govori materinskim jezikom, onim koji mi najbolje razumijemo. Evanđelje se prenosi na materinskom jeziku. I želim zahvaliti brojnim majkama i brojnim bakama koje ga prenose svojoj djeci i unucima: vjera se prenosi životom, zato su majke i bake prve vjesnice. Jedan pljesak za majke i bake! Evanđelje se prenosi, kao što Marija pokazuje, u jednostavnosti: Djevica Marija uvijek bira jednostavne, na brdu Tepeyac u Meksiku, kao i u Lurdu i Fatimi: govoreći njima, govori svakome, jezikom prikladnim za sve, razumljivim svima, kao što je Isusov jezik.
Zadržimo se sada na svjedočanstvu sv. Juana Diega, glasnika, muškaca, Indijanca kojem se ukazala Djevica iz Guadalupe. Bio je ponizan, Indijanac iz naroda: na njemu je počinuo Božji pogled, koji voli činiti čudesa po malenima. Juan Diego se obratio i postao je vjernik kada je već bio odrastao i oženjen. U prosincu 1531. imao je oko 55 godina. Dok je bio na putu, na brežuljku je ugledao Majku Božju, koja ga nježno naziva "moj ljubljeni sin Juanito", kao njegov nadimak (Nican Mopohua, 23). Zatim ga šalje biskupu da ga zamoli da sagradi hram upravo na tom mjestu gdje se ukazala. Juan Diego, jednostavan i otvoren, ide velikodušnošću svog čistog srca, ali mora dugo čekati. Napokon razgovara s biskupom, ali mu ne vjeruje. Često puta mi biskupi… Ponovno susreće Djevicu Mariju, koja ga tješi i moli da pokuša ponovno. Indijanac se vraća biskupu i teškom mukom dolazi do njega, ali ga biskup, nakon što ga je saslušao, otpusti i pošalje ljude da ga slijede. Evo poteškoće, prokušanosti navještaja: unatoč žaru, dolaze neočekivane situacije, ponekad i od same Crkve.
Za navještaj nije dovoljno svjedočiti dobro, potrebno je moći podnijeti zlo. Nemojmo to zaboraviti. To je jako važno: za navještaj nije dovoljno svjedočiti dobro, potrebno je moći podnijeti zlo. Kršćanin čini dobro, ali i podnosi zlo. To dvoje ide zajedno. Takav je život. I danas, na brojnim mjestima, za inkulturaciju Evanđelja i evangelizaciju kultura potrebna je ustrajnost i strpljivost, potrebno je ne bojati se sukoba, ne klonuti duhom. Mislim na zemlje u kojima su kršćani progonjeni. Kršćani su i ne smiju živjeti svoju vjeru u miru.
Juan Diego, obeshrabren jer ga je biskup odbio, moli Djevicu Mariju da ga razriješi i da imenuje nekoga cjenjenijeg i sposobnijeg od njega, ali pozvan je da ustraje. Uvijek postoji opasnost izvjesnog popuštanja u navještaju: nešto nije u redu i čovjek se povuče, obeshrabri se i povuče se u vlastitu sigurnost, u male skupine i u neke intimne pobožnosti. Djevica Marija, poput dobre majke koja, dok nas tješi, potiče nas da idemo naprijed i tako rastemo, slijedeći stope svoga Sina, stavlja nas pred izazove svijeta.
Juan Diego, ohrabren, vraća se biskupu koji od njega traži znak. Djevica mu to obećava te ga tješi ovim riječima: "Neka se ne uznemiruje tvoje lice, tvoje srce: [...] Nisam li ovdje pred tobom ja, koja sam tvoja majka?" (isto, 118-119). Ovo je lijepo: Djevica Marija, puno puta kada smo usamljeni i tužni, govori i nama: ''Nisam li ovdje pred tobom ja, koja sam tvoja majka? Uvijek je uz nas kako bi nas tješila i dala nam snage kako bismo išli naprijed.''
Zatim ga zamoli da ode na suhi vrh brda ubrati cvijeće. Zima je, ali unatoč tomu Juan Diego pronalazi prekrasno cvijeće, stavlja ga u svoj ogrtač i daje Majci Božjoj, koja ga poziva da ga odnese biskupu kao dokaz. Odlazi, strpljivo čeka svoj red i konačno, u biskupovoj nazočnosti, otvara svoju tilmu (ogrtač koji su Indijanci nosili) pokazujući cvijeće i gle: slika Djevice pojavljuje se na tkanini plašta, predivna i živa kakvu i mi poznajemo, u čijim su očima još uvijek utisnuti protagonisti tog događaja. To je Božje iznenađenje: kad postoji otvorenost i poslušnost, On može učiniti nešto neočekivano, u vremenima i na načine koje ne možemo predvidjeti. Tako je izgrađeno svetište koje je Djevica tražila. I danas ga se može posjetiti.
Juan Diego ostavlja sve i, uz biskupovo dopuštenje, posvećuje svoj život svetištu. Dočekuje hodočasnike i evangelizira ih. To se događa u marijanskim svetištima, odredištima hodočašća i mjestima navještaja, gdje se svatko osjeća kao kod kuće jer to je Majčin dom i osjeća čežnju za domom, čežnju za mjestom gdje je Majka: nebom. Ondje se vjera prihvaća na jednostavan i pravi, pučki način, a Djevica Marija, kako je rekla Juanu Diegu, čuje naše suze i liječi naše boli (usp. isto, 32). Naučimo to: kad nam je teško, idimo Majci. Kad smo sretni, i tada pođimo Majci kako bismo to s Njom podijelili.
Trebamo ići u te oaze utjehe i milosrđa, gdje se vjera izražava na materinskom jeziku; gdje se teškoće života stavljaju u naručje Djevice Marije i vraća se u život s mirom u srcu, onim mirom koji imaju djeca.
