Papa: ''Zapitajmo se danas: jesmo li dosljedni?''

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo s katehezama govoreći o apostolskom žaru, a to je ono što kršćanin osjeća pronoseći navještaj Isusa Krista. Danas bih želio predstaviti još jedan veliki primjer apostolske revnosti. Govorili smo o sv. Franji Ksaverskom, o sv. Pavlu – apostolski žar velikih svetaca. Danas ćemo govoriti o Talijanu koji je otišao u Kinu: Matteo Ricci.

Podrijetlom iz Macerate, u regiji Marche, nakon studija u isusovačkim školama i ulaska u Družbu Isusovu u Rimu, oduševljen izvještajima misionara, koje je slušao i njima se oduševio, kao i mnogi drugi njegovi mladi drugovi, zamolio je da ga se pošalje u misije dalekog Istoka. Nakon pokušaja Franje Ksaverskog, još je dvadeset i pet isusovaca uzalud pokušalo ući u Kinu. Ali, Ricci i njegov subrat jako su se dobro pripremili, pažljivo proučavajući kineski jezik i običaje, te su se konačno uspjeli nastaniti na jugu zemlje. Bilo je potrebno osamnaest godina, s četiri etape kroz četiri različita grada, prije nego što je stigao u Peking, koji je u središnjem dijelu. Ustrajnošću i strpljivošću, nadahnut nepokolebljivom vjerom, Matteo Ricci uspio je nadvladati poteškoće i opasnosti, nepovjerenje i protivljenja. Zamislite, u to vrijeme trebalo je hodati ili jahati konja, prolazeći velike udaljenosti, i on je išao naprijed.

Ali, koja je bila tajna Mattea Riccija? Kojim ga je putem apostolski žar nukao ići? Uvijek je slijedio put dijaloga i prijateljstva sa svim ljudima koje je susretao i to mu je otvaralo brojna vrata za naviještanje kršćanske vjere. Njegovo prvo djelo na kineskom bila je rasprava ''O prijateljstvu'', koja je imala veliki odjek. Kako bi se uklopio u kinesku kulturu i život, isprva se odijevao poput budističkih bonca, prema običajima te zemlje, ali onda je shvatio da je najbolji način da preuzme stil života i odjeću književnika. Odijevao se poput sveučilišnih profesora. Duboko je proučavao njihove klasične tekstove kako bi mogao predstaviti kršćanstvo u pozitivnom dijalogu s njihovom konfucijanskom mudrošću te s običajima i tradicijom kineskog društva. To se naziva "inkulturacija". Ti misionari znali su inkulturirati kršćansku vjeru u dijalogu s grčkom kulturom.

Njegova izvrsna znanstvena pripremljenost izazvala je zanimanje i divljenje obrazovanih ljudi, počevši od njegova poznatog 'globusa', karte čitavog tada poznatog svijeta, s različitim kontinentima, koja Kinezima prvi put otkriva stvarnost izvan Kine koja je puno veća nego što su dotad mislili da je moguća. Ukazuje im na to da je svijet puno veći od Kine. Ali, i matematičko i astronomsko znanje Riccija i njegovih misionarskih sljedbenika doprinijelo je plodnom susretu kulture i znanosti Zapada i Istoka, koji će tada doživjeti jedno od svojih najsretnijih vremena, u znaku dijaloga i prijateljstva. Rad Mattea Riccija nikad ne bi bio moguć bez suradnje njegovih velikih kineskih prijatelja, kao što su slavni "Doktor Paolo" (Xu Guangqi) i "Doktor Leone" (Li Zhizao).

Međutim, Riccijeva slava kao čovjeka znanosti ne smije prikriti najdublju motivaciju svih njegovih nastojanja: naviještanje Evanđelja. On je sa znanstvenim dijalogom napredovao dajući svjedočanstvo vlastite vjere i naviještanja Evanđelja. Vjerodostojnost stečena znanstvenim dijalogom dala mu je ovlast da ponudi istinu kršćanske vjere i morala, o čemu detaljno govori u svojim glavnim kineskim djelima, kao što je ''Pravo značenje Gospodara neba''.

Osim naučavanja, svjedočanstva o vjerskom životu, krjeposti i molitvi, ovi misionari su molili; propovijedali su i činili neke pomake u politici, ali prvenstveno su molili. To je ono što osnažuje misionarski život, život ispunjen ljubavlju, poniznošću i potpunom nezainteresiranošću za počasti i bogatstvo. Doveli su mnoge njegove kineske učenike i prijatelje da prihvate katoličku vjeru. Vidjeli su čovjeka koji je bio tako inteligentan i mudar, lukav u pozitivnom smislu riječi. Zato su govorili da je istina ono što propovijeda jer je to karakteristika osobe koja svjedoči, svjedoči vlastitim životom ono što naviješta. To je dosljednost evangelizatora i tiče se sviju nas kršćana evangelizatora. Mogu Vjerovanje izreći napamet, nabrojiti sve ono u što vjerujemo, ali ako život nije dosljedan s tim što ispovijedamo, ne služi ničemu. Ono što ljude privlači jest svjedočanstvo dosljednosti. Mi kršćani živimo ono što govorimo. Nemojmo se praviti da živimo kao kršćani, a živimo svjetovno. Pazite na to! Pogledajte ove velike misionare, a ovaj je Talijan. Gledajući te velike misionare, vidimo da je najveća snaga dosljednost; dosljedni su.

U posljednjim danima svog života, onima koji su mu bili najbliži i pitali ga kako se osjeća odgovorio je da je u tom trenutku razmišljao je li radost i veselje koje je osjećao u sebi zbog ideje da je blizu svog puta, otići i kušati Boga, bilo veće od tuge koju bi mu moglo izazvati napuštanje suputnika cijele misije koju je jako volio i službe koju je još uvijek mogao činiti Bogu našem Gospodinu u ovoj misiji. (S. De Ursis, Izvješće na M. Ricci, Rimski povijesni arhiv S. I.). To je isti stav o kojem svjedoči i apostol Pavao koji je htio otići Gospodinu, ali ostao je kao bi služio (usp. Fil 1,22-24).

Matteo Ricci umro je u Pekingu 1610. godine, u dobi od 57 godina, čovjek koji je cijeli život dao za misije.

Misionarski duh Mattea Riccija čine živi i aktualni model. Njegova je ljubav prema kineskom narodu primjer, ali put koji je vrlo aktualan jest dosljednost života, svjedočanstvo njegova kršćanskog života. On je donio kršćanstvo u Kinu. On je velik jer je veliki znanstvenik, jer je hrabar, jer je napisao brojne knjige, ali prije svega jer je bio dosljedan svojem pozivu, dosljedan u želji nasljedovanja Isusa Krista.

Braćo i sestre, zapitajmo se danas, svatko od nas, u svojoj nutrini: jesam li dosljedan ili baš i ne?

Hvala!