Papa: Zapitajmo se - gledam li i ja drugu stranu kad vidim siromaštvo bližnjih?

Na VIII. svjetski dan siromaha papa Franjo je predslavio svetu Misu u bazilici sv. Petra u Rimu.

- Riječi koje smo upravo čuli u današnjem Evanđelju mogle bi u nama probuditi osjećaje tjeskobe, no one su velika najava nade. Ako se s jedne strane čini da Isus opisuje stanje duha onih koji su vidjeli razorenje Jeruzalema i misle da je došao kraj, u isto vrijeme On najavljuje nešto izvanredno: upravo u času tame i pustoši, baš kad se čini da se sve ruši, Bog  dolazi, približava se, Bog nas okuplja kako bi nas spasio - započeo je svoju propovijed Sveti Otac.

Isus nas poziva da imamo izoštreniji pogled, da imamo oči sposobne "čitati iznutra" događaje iz povijesti, da otkrijemo da, čak i u tjeskobi naših srca i našeg vremena, postoji nepokolebljiva nada koja svijetli. Na ovaj Svjetski dan siromaha usredotočimo se upravo na ove dvije stvarnosti: tjeskobu i nadu, koje uvijek izazivaju jedna drugu u dvoboju na polju naših srca, naglasio je.

- Prvo tjeskoba. To je osjećaj koji je u našem vremenu vrlo raširen, gdje društvena komunikacija pojačava probleme i rane, čineći svijet nesigurnijim, a budućnost neizvjesnijom. Čak i današnje Evanđelje počinje slikom koja projicira nevolje ljudi u kozmosu, i to apokaliptičnim jezikom: " sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. " (Mk 13,24-25) - pojasnio je papa.

Ako se naš pogled zaustavi samo na vijestima o onome što se događa, obuzima nas tjeskoba. Čak i danas vidimo kako sunce tamni i mjesec se gasi, vidimo glad i oskudicu hrane koja pritišće toliku braću i sestre, vidimo strahote rata i smrt nevinih. Suočeni s ovim scenarijem, u opasnosti smo da potonemo u obeshrabrenje i ne shvatimo prisutnost Boga unutar drame povijesti. Tako sami sebe osuđujemo na nemoć. Vidimo kako oko nas raste nepravda koja uzrokuje bol siromasima, ali se pridružujemo ravnodušnoj struji onih koji iz udobnosti ili lijenosti misle da je "svijet takav" i "ja tu ne mogu ništa". Tada se i sama kršćanska vjera svodi na bezazlenu pobožnost, koja ne remeti moći ovoga svijeta i ne stvara konkretno zalaganje u ljubavi. I dok je dio svijeta osuđen na život u sirotinjskim četvrtima povijesti, dok nejednakosti rastu, a ekonomija kažnjava najslabije, dok se društvo posvećuje idolopoklonstvu novca i potrošnje, događa se da siromašni i isključeni ne mogu učiniti ništa osim nastaviti čekati (vidi Apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, 54), rekao je.

- Ali ovdje Isus, usred te apokaliptične slike, osvjetljava nadu. Otvara horizont, širi nam pogled kako bismo naučili primijetiti, čak i u nesigurnosti i boli svijeta, prisutnost Božje ljubavi koja uz nas, ne napušta nas, djeluje za naše spasenje. Naime, upravo kad sunce potamni, mjesec prestane sjati i zvijezde padnu s neba, kaže Evanđelje, " ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom "; i On će " sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba" (rr 26-27) - citirao je Sveti Otac.

Ovim riječima Isus prije svega ukazuje na svoju smrt koja će se dogoditi nedugo nakon toga. Na Kalvariji će sunce pomrčati i tama će se spustiti na svijet; ali upravo u tom trenutku će Sin Čovječji doći na oblacima, jer snaga njegova uskrsnuća raskinut će okove smrti, vječni život Božji uskrsnut će iz tame groba i novi svijet će se roditi iz ruševina povijesti ranjene zlom, istaknuo je.

- To je nada koju nam Isus želi dati. A čini to i kroz prekrasnu sliku: pogledajte smokvu,kaže on, jer „kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu“ (r. 28). Na isti smo način i mi pozvani čitati situacije naše zemaljske povijesti: tamo gdje se čini da su samo nepravda, bol i siromaštvo, upravo u tom dramatičnom trenutku Gospodin se približava da nas oslobodi ropstva i da život zasja (usp. r. 29) - rekao je.

A mi, njegovi učenici, možemo zahvaljujući Duhu Svetome sijati tu nadu u svijetu. Mi smo ti koji možemo i moramo upaliti svjetla pravde i solidarnosti dok se nakupljaju sjene zatvorenog svijeta (vidi Enc. Fratelli tutti, 9-55). Mi smo ti kojima njegova milost daje da zasjamo, a naš život pomiješan sa suosjećanjem i milosrđem postaje znak Gospodinove prisutnosti, uvijek blizu patnje siromaha, da ublaži njihove rane i promijeni njihovu sudbinu, naglasio je papa Franjo.

- Braćo i sestre, ne zaboravimo: kršćanska nada, koja se ispunila u Isusu i ostvaruje u njegovu Kraljevstvu, treba nas i naše zalaganje, djelotvornu vjeru u ljubavi, kršćane koji ne okreću glavu na drugu stranu. Gledao sam jednu fotografiju, koju je napravio jedan rimski fotograf: bračni par je izlazio iz restorana, dvoje odraslih, starijih ljudi. Bila je zima. Gospođa i gospodin su bili odjeveni u krzno. Pred vratima je bila na tlu jedna siromašna gospođa i tražila je milostinju. Oboje su gledali na drugu stranu. To se događa svakog dana. Zapitajmo se: gledam li i ja drugu stranu kad vidim siromaštvo, potrebu i bol bližnjih? Jedan teolog iz dvadesetog stoljeća rekao je da kršćanska vjera u nama mora stvarati "mistiku otvorenih očiju": ne duhovnost koja bježi od svijeta, nego, naprotiv, vjeru koja nam otvara oči za patnju svijeta i nesreću siromaha, pokazujući isto suosjećanje kao Krist (vidi J-B. METZ, Mistika otvorenih očiju. Za konkretnu i odgovornu duhovnost, Brescia 2013.) - objasnio je.

I ne smijemo gledati samo na velike probleme globalnog siromaštva, već na ono malo što svi možemo učiniti svaki dan: svojim načinom života, pažnjom i brigom za okoliš u kojem živimo, ustrajnim traženjem pravde, dijeljenje naših dobara s onima koji su siromašniji, uz društveno i političko opredjeljenje kako bi se poboljšala stvarnosti oko nas. Možda nam se čini malo, ali naše malo će biti kao prvo lišće koje protjera na smokvi: predokus ljeta koje nam se približava, potaknuo je papa.

- Predragi, na ovaj Svjetski dan siromaha rado se sjećam upozorenja kardinala Martinija. Rekao je da moramo paziti da mislimo da je prvo Crkva, koja je već sama po sebi čvrsta, a zatim siromasi za koje se odlučujemo brinuti. U stvarnosti se postaje Isusova Crkva u onoj mjeri u kojoj služimo siromasima, jer samo na taj način „Crkva „postaje“ ona sama, tj. kuća otvorena svima, mjesto Božje samilosti za život svakoga čovjeka“ (C.M. MARTINI, Grad bez zidova. Pisma i govori biskupiji 1984., Bologna 1985., 350) - rekao je.

- Kažem Crkvi, kažem to Vladama država i međunarodnim organizacijama, kažem svakome i svima: molim vas, ne zaboravimo siromahe - zaključio je svoju propovijed Sveti Otac.