Papina audijencija: 'Uvijek zahvaljujmo Bogu, čija ljubav nikad ne prestaje'

Draga braćo i sestre, dobar dan! 

Nastavljamo s katehezama o molitvi. Danas ćemo dati prostora dimenziji hvale.  

Uzmimo za primjer kritični trenutak u Isusovu životu. Nakon prvih znamenja i sudjelovanja učenika u naviještanju Kraljevstva Božjega, Mesijino poslanje prolazi krizu. Ivan Krstitelj sumnja: 'Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?' (Mt 11,3); napetosti su u mjestima uz jezero, gdje je Isus učinio toliko čudesnih znakova (usp. Mt 11,20-24). Sada, upravo u ovom trenutku razočaranja, Matej iznosi uistinu iznenađujuću činjenicu: Isus ne jadikuje Ocu, već upućuje hvalospjev radosti: 'Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.' (Mt 11,25). U potpunoj muci Isus blagoslivlja Oca, hvali ga. Zašto? 

Prije svega, hvali ga zbog onoga što On jest: 'Oče, Gospodaru neba i zemlje'. Isus se raduje u Duhu, jer zna i osjeća da je Njegov Otac Bog svemira, i obrnuto, Gospodar svega što postoji je Otac, 'moj Otac'. Iz ovog iskustva osjećaja kao 'Sina Svevišnjega' proizlazi pohvala. 

Isus zatim hvali Oca jer na prvo mjesto stavlja malene. To je ono što i sam doživljava propovijedajući po selima: 'učeni' i 'mudri' ostaju sumnjičavi i zatvoreni, dok se 'maleni' otvaraju i prihvaćaju poruku. To može biti samo Očeva volja, i Isus joj se raduje. I mi se moramo radovati i slaviti Boga jer ponizni i jednostavni ljudi prihvaćaju Evanđelje.  

U budućnosti svijeta i u nadi Crkve postoje 'maleni': oni koji se ne smatraju boljima od drugih; oni koji su svjesni svojih ograničenja i  grijeha; koji ne žele dominirati nad drugima, već u Bogu Ocu sve prepoznaju kao braću. 

Stoga, u tom trenutku prividnog neuspjeha, Isus moli slaveći Oca; a Njegova molitva navodi i nas, čitatelje Evanđelja, da drukčije prosudimo svoje osobne poraze, situacije u kojima ne vidimo jasno prisutnost i djelovanje Boga, kad se čini da zlo prevladava i nema načina da ga se zaustavi. Isus, koji je također toliko preporučivao molitvu prošnje, upravo u trenutku kad bi imao razloga tražiti objašnjenja od Oca, umjesto toga, On ga hvali. 

Komu je potrebna hvala? Nama ili Bogu? Tekst euharistijske liturgije poziva nas da se molimo Bogu na ovaj način: 'Tebi naša hvala nije potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; našom hvalom ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja' (Rimski misal, Opće predslovlje IV). 

Molitva hvale služi nama. Katekizam ju definira ovako: 'To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi' (br. 2639). Paradoksalno, to se mora vježbati ne samo kad nas život ispuni srećom nego prije svega u teškim trenutcima, kad se staza penje uzbrdo. To je ujedno i vrijeme hvale, jer saznajemo da kroz taj uspon, tu zamornu stazu, te izazovne prolaze, možemo vidjeti novi krajolik, otvoreniji horizont. 

U molitvi, koja već osam stoljeća nije prestala kucati, postoji sjajno učenje, a koje je sveti Franjo sastavio na kraju svog života: 'Pjesma bratu Suncu' ili 'Pjesma stvorova'. Siromašak ju nije sastavio u trenutku radosti, blagostanja, već naprotiv – usred teškoća. Franjo je gotovo slijep, i u svojoj duši osjeća težinu usamljenosti kakvu nikad prije nije iskusio: svijet se nije promijenio od početka njegova propovijedanja, još uvijek ima onih koje razdiru svađe; štoviše, koraci smrti približavaju mu se. To bi mogao biti trenutak krajnjeg razočaranja i percepcija vlastitog neuspjeha. Ali, Franjo u tom trenutku moli: 'Hvaljen budi, Gospodine moj'. Franjo hvali Boga za sve, za sve darove stvaranja, a također i za smrt koju hrabro naziva 'sestrom'. 

Hvala uvijek pročišćava.