Papina kateheza o molitvi: Crkva, učiteljica molitve

Papina kateheza o molitvi: Crkva, učiteljica molitve

To je bitna zadaća Crkve: moliti i odgajati za molitvu; prenositi svjetiljku vjere s koljena na koljeno, uljem molitve.

Autor
Laudato/N.F.
Fotograf
Laudato
Objavljeno:
 
14.04.2021 14:01

 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Crkva je velika škola molitve. Mnogi od nas naučili su sricati prve molitve sjedeći u krilu roditelja ili baka i djedova. Možda njegujemo uspomenu na mamu i tatu koji su nas naučili izgovarati molitve prije spavanja. Ta su sjećanja često povezana s trenutcima u kojima roditelji slušaju nešto intimno, što im povjere njihova djeca, i mogu dati savjete nadahnute Evanđeljem. Na putu rasta događaju se i drugi susreti s drugim svjedocima i učiteljima molitve (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2686 – 2687). Dobro ih je pamtiti.

Život župe i svake kršćanske zajednice obilježen je liturgijskim vremenima i zajedničkom molitvom. Taj dar, koji smo jednostavno primili u djetinjstvu, shvaćamo kao veliko i vrlo bogato nasljeđe te da iskustvo molitve zaslužuje da se sve više produbljuje (usp. isto, 2688). Odjeća vjere nije uštirkana, ona se razvija s nama; nije tvrda, ona raste čak i u trenutcima krize i uskrsnuća. Dapače, ne može rasti bez trenutaka krize, jer kriza pomaže da rasteš. To je neophodan način da napredujemo u vjeri. A dah vjere jest molitva: rastemo u vjeri onoliko koliko naučimo moliti. Nakon određenih razdoblja, dijelova života, shvaćamo da bez vjere to ne bismo mogli učiniti, i da je molitva bila naša snaga. Ne samo osobna molitva već i molitva braće i sestara te zajednice koja nas je pratila i podržavala, naših poznanika, onih koje smo zamolili da mole za nas.

To je razlog zbog kojeg u Crkvi neprestano cvjetaju zajednice i skupine posvećene molitvi. Neki kršćani čak osjećaju poziv da molitva postane glavna radnja njihovih dana. U Crkvi postoje samostani, samotišta, u kojima žive ljudi posvećeni Bogu, koji često postaju središta duhovnog ozračja; male oaze u kojima se proživljava intenzivna molitva te se iz dana u dan gradi bratsko zajedništvo. One su vitalne stanice, ne samo za crkveno tkivo već i za samo društvo. Pomislimo samo na ulogu koju je redovništvo imalo u rađanju i rastu europske civilizacije, a također i u drugim kulturama. Molitva i rad u zajednici održavaju svijet. To je motor.

Sve se u Crkvi rađa u molitvi, a sve raste zahvaljujući molitvi. Kad Neprijatelj, Zli, želi pobijediti Crkvu, to čini prije svega pokušavajući iscrpiti njezine izvore, sprječavajući ju da moli. Na primjer, to vidimo u nekim skupinama koje se dogovore da napreduju u crkvenim reformama, promjenama u životu Crkve, informiraju putem medija, ali molitva se ne primjećuje, ne moli se. Trebamo promijeniti ovo ili ono, donijeti neku važnu odluku. I prijedlog je zanimljiv, rasprave s medijima, ali gdje je molitva? Molitva otvara vrata Duhu Svetomu koji nadahnjuje. Promjene u Crkvi bez molitve nisu crkvene promjene. To su promjene u skupinama. Ako molitva prestane, neko vrijeme čini se da se sve može razvijati kao i uvijek, ali nakon kratkog vremena Crkva shvati da je postala poput prazne omotnice, da je izgubila nosivu os, da više nema izvor topline i ljubavi.

Svete žene i muškarci nemaju lakši život od drugih. Naprotiv, i oni imaju svojih problema i, štoviše, često su predmet protivljenja. Ali, njihova je snaga molitva koju uvijek crpe iz nepresušnog 'zdenca' majke Crkve. Molitvom hrane plamen svoje vjere, kao ulje u svjetiljci. I tako nastavljaju hodati u vjeri i nadi. Svetci, koji u očima svijeta malo vrijede, zapravo su oni koji taj svijet drže, ne oružjem novca i moći, već oružjem molitve.

U Lukinu evanđelju Isus postavlja dramatično pitanje koje nas uvijek potiče na razmišljanje: 'Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?' (Lk 18,8) Ili će naći samo organizaciju, kao što su npr. poduzetnici molitve: svi organizirani, dobročinitelji, koji rade puno toga lijepog? Ili će pak naći vjere? Ovo je pitanje na kraju prispodobe koja pokazuje potrebu za ustrajnom molitvom, bez umora (usp. R. 1-8). Stoga možemo zaključiti da će svjetiljka vjere na zemlji uvijek biti upaljena sve dok bude ulja molitve. To je ono što sigurno naprijed nosi vjeru i naš slab i grješan život. To je pitanje koje si mi kršćani trebamo postaviti: 'Molim li? Molimo li? Kako molim: kao papagaj ili srcem? Kako molim: siguran da sam u Crkvi i s Crkvom ili prema nekim svojim zamislima te činim da moje zamisli postanu molitva?' To je poganska vjera, a ne kršćanska.

To je bitna zadaća Crkve: moliti i odgajati za molitvu; prenositi svjetiljku vjere s koljena na koljeno, uljem molitve. Bez svjetlosti ove svjetiljke, ne bismo mogli vidjeti put evangelizacije; bez tog svjetla ne možemo vidjeti put da vjerujemo dobro; ne možemo vidjeti lica braće kako bismo im mogli prići i služiti im; ne možemo osvijetliti sobu u kojoj se možemo susresti kao zajednica. Bez vjere, sve se ruši; a bez molitve, vjera se gasi. Zbog toga je Crkva, koja je dom i škola zajedništva, dom i škola molitve.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan