Papina kateheza: 'Ustrajati u ljubavi'

Papinu katehezu prenosimo u potpunosti:

Čitanje: 1 Sol 5,15-20 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U ovoj predzadnjoj katehezi o molitvi govorimo o ustrajnosti u molitvi. To je poziv, zapovijed koja nam dolazi iz Svetog pisma. Duhovno putovanje ruskog hodočasnika započinje nailaskom na rečenicu svetog Pavla u Prvoj poslanici Solunjanima: 'Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!' (5,17-18).
Apostolova je riječ takla tog čovjeka i on se pita kako je moguće moliti bez prestanka, s obzirom na to da je naš život rascjepkan na puno različitih trenutaka, koji ne omogućavaju uvijek koncentraciju. Ovim pitanjem započinje njegovo istraživanje koje će ga dovesti do otkrivanja onoga što se naziva molitvom srca. Ona se sastoji u ponavljanju s vjerom: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!'; 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!' Jeste li ju kada čuli? Ponovimo zajedno: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!' Jednostavna, ali vrlo lijepa molitva. Molitva koja se malo-pomalo prilagođava ritmu disanja i proteže se kroz cijeli dan. Kako ono ide molitva? 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!' Nisam vas čuo. Ponovimo glasnije: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!' Važno je ponavljati ju. Zapravo, dah nikad ne prestaje, čak ni dok spavamo; a molitva je dah života.

Ali, kako je moguće uvijek očuvati stanje molitve? 'Katekizam' nam nudi prelijepe citate preuzete iz povijesti duhovnosti koji ustraju na potrebi neprestane molitve koja je uporište kršćanskog postojanja. Spomenut ću neke od njih.

Redovnik Evagrije Pontski tvrdi ovako: 'Nije nam određeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, dok nam je zakon da bez prestanka molimo' (br. 2742). Srce je u molitvi. Stoga u kršćanskom životu postoji žar koji nikad ne smije nestati, uzmanjkati. To je poput one svete vatre koja se čuvala u drevnim hramovima, koja je gorjela bez prekida i koju su svećenici imali zadatak održavati. Evo: i u nama mora postojati sveta vatra koja neprestano gori i koju ništa ne može ugasiti. To nije lako, ali tako treba biti. 

Sveti Ivan Zlatousti, pastir koji je pazio na konkretan život, propovijedao je ovako: 'Često i žarko moliti moguće je čak i na tržnici ili na šetnji, te također sjedeći u svojoj prodavaonici, bilo kupujući bilo prodajući, pa čak i kuhajući' (br. 2743). Male molitve: 'Gospodine, smiluj mi se! Gospodine, pomogni mi!' Stoga je molitva svojevrsno glazbeno crtovlje u koje smještamo melodiju svog života. Nije u suprotnosti sa svakodnevnom djelotvornošću, ne proturječi brojnim malim obvezama i sastancima, već je mjesto gdje svaka radnja pronalazi svoj smisao, svoj razlog i svoj mir, u molitvi. 

Naravno, primijeniti ove principe u praksi nije lako. Otac i majka, zauzeti s tisuću zadataka, mogu osjećati nostalgiju za razdobljem svog života u kojem je bilo lako pronaći uravnotežen ritam i prostor za molitvu. Zatim, djeca, posao, zadatci obiteljskog života, roditelji koji postaju stariji... Stječe se dojam da se nikad ne može doći do kraja svemu tomu. Stoga je dobro misliti da se Bog, naš Otac, koji se mora brinuti o cijelom svemiru, uvijek sjeća svakoga od nas. Stoga se i mi uvijek trebamo sjećati Njega!
Možemo prisjetiti se da se u kršćanskom redovništvu rad uvijek uvelike častio, ne samo zbog moralne dužnosti radom osigurati sebi i drugima, već i zbog svojevrsne unutarnje ravnoteže, nutarnjeg života: riskantno je da čovjek gaji interes tako apstraktno, da gubi kontakt sa stvarnošću. Posao nam pomaže da ostanemo u kontaktu sa stvarnošću. Sklopljene ruke redovnika nose žuljeve onih koji drže lopate i motike. Kad u Lukinu evanđelju (usp. 10,38-42) Isus kaže svetoj Marti da jedino što je uistinu potrebno jest slušati Boga, On ne želi prezirati brojne službe koje je ona toliko predano obavljala.

U čovjeku je sve 'binarno': naše je tijelo simetrično, imamo dvije ruke, dva oka, dva dlana... Tako se i rad i molitva nadopunjuju. Molitva,  koja je 'dah' svega, ostaje kao životvorna podloga radu, čak i u trenutcima kad nije eksplicitna. Nehumano je biti toliko zaokupljen radom da više ne nalazimo vrijeme za molitvu.

Istodobno, nije zdrava molitva koja je otuđena od života. Molitva koja nas otuđuje od konkretnosti življenja, postaje spiritualizam ili, još gore, ritualizam. Sjetimo se da Isus, nakon što je pokazao svoju slavu učenicima na gori Taboru, nije želio produžiti taj trenutak ekstaze, već je sišao s njima s brda i nastavio je svakodnevni život. Jer to je iskustvo moralo ostati u srcima kao svjetlost i snaga njihove vjere; svjetlo i snaga u teškim nadolazećim danima, danima Muke. Dakle, vrijeme posvećeno boravku s Bogom oživljava vjeru koja nam pomaže u konkretnosti življenja, a vjera, pak, neprestano hrani molitvu. U toj cirkularnosti između vjere, života i molitve, ostaje upaljena ona vatra kršćanske ljubavi koju Bog očekuje od svakoga od nas.

I ponovimo još jednom molitvu koja je toliko jednostavna, i ponavljajmo ju tijekom dana. Sjećate li se još kako ide ta rečenica? Svi zajedno: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!' Još jednom: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!' Ponavljajte neprestano ovu molitvu. Pomoći će ti u zajedništvu s Isusom. 

Hvala!