Papina propovijed na svetkovinu sv. Petra i Pavla

Danas slavimo dva velika apostola Evanđelja i dva stupa Crkve: Petra i Pavla. Pogledajmo pomno ovu dvojicu svjedoka vjere: u središtu njihove povijesti nije njihova vještina, već susret s Kristom koji im je promijenio život. Doživjeli su ljubav koja ih je izliječila i oslobodila te su iz tog razloga postali apostoli i služitelji oslobođenja za druge.
Petar i Pavao slobodni su samo zato što su bili oslobođeni. Zadržimo se na ovoj središnjoj točki.
Petar, galilejski ribar, prije svega bio je oslobođen osjećaja nepristalosti i gorčine neuspjeha, a to se dogodilo zahvaljujući bezuvjetnoj Isusovoj ljubavi, iako je bio profesionalni ribar, nekoliko je puta iskusio, usred noći, gorak okus poraza zbog toga što ništa nije uhvatio (usp. Lk 5,5; Iv 21,5) i, suočen s praznim mrežama, bio je u iskušenju da vesla uvuku u čamac; unatoč tomu što je jak i nagao, često se dao svladati strahom (usp. Mt 14,30); unatoč tomu što je bio strastveni Gospodinov učenik, nastavio je rasuđivati svjetskim načinom razmišljanja ne mogavši razumjeti i prihvatiti značenje Kristova križa (usp. Mt 16,22); iako je rekao da je spreman dati život za Njega, bilo je dovoljno da se osjeća osumnjičenim kao jedan od Isusovih, te se prestraši i zaniječe Učitelja (usp. Mk 14,66-72).

Ipak, Isus ga je volio bezuvjetno i polagao je nade u njega. Potaknuo ga je da ne odustaje, da ponovno baci mreže u more, da hoda po vodi, da hrabro gleda vlastitu slabost, da ga slijedi na križnom putu, da položi život za svoju braću, da pase ovce svoje. Tako ga je oslobodio straha, proračuna koji se temelje isključivo na ljudskoj sigurnosti, svjetovnih briga, ulijevajući mu hrabrost da riskira sve i radost osjećaja kao ribara ljudi. Upravo je njega pozvao da učvrsti braću u vjeri (usp. Lk 22,32). Dao mu je, čuli smo to u Evanđelju, ključeve za otvaranje vrata koja vode do susreta s Gospodinom, i moć vezivanja i odrješivanja: vezati braću za Krista i razvezivati čvorove i lance njihovih života (usp. Mt 16,19).

Sve je to bilo moguće samo zato što je, kako smo čuli u prvom čitanju, Petar bio oslobođen. Lanci koji ga drže zarobljenim slomljeni su i, baš kao što se dogodilo u noći oslobođenja Izraelaca iz ropstva Egipta, od njega se traži da brzo ustane, da se opaše remenom i obuje sandale za izlazak. I Gospodin širom otvara vrata pred njim (usp. Dj 12,7-10). To je nova priča o otvaranju, oslobođenju, slomljenim lancima, izlasku iz zatvora u kojem se nalazi. Petar doživljava Uskrs: Gospodin ga je oslobodio.

Apostol Pavao također je doživio Kristovo oslobođenje. Oslobođen je najtežeg ropstva, samoga sebe, a od Savla, imena prvog izraelskog kralja, postao je Pavao, što znači 'mali'. Također je bio oslobođen religiozne revnosti zbog koje je bio neumoljiv u održavanju primljenih predaja (usp. Gal 1,14) i nasilan u progonu kršćana. Službeno poštovanje religije i obrana tradicije mača, umjesto da ga otvore ljubavi prema Bogu i braći, blokirali su ga. Od toga ga je Bog izbavio; i umjesto toga, nije ga poštedio tolikih slabosti i poteškoća zbog kojih je njegovo evangelizacijsko poslanje bilo plodnije: teškoće apostolata, tjelesna nemoć (usp. Gal 4,13-14); nasilja i progoni, brodolomi, gladi i žeđi i, kako sam prepričava, trn koji ga je mučio u tijelu (usp. 2 Kor 12,7-10).
Pavao je tako razumio da je 'Bog izabrao slabe svijeta da posrami jake' (1 Kor 1,27), da možemo učiniti sve u Njemu koji nam daju snagu (usp. Fil 4,13), da nas ništa ne može odvoji od Njegove ljubavi (usp. Rim 8,35-39). Iz tog razloga, na kraju svog života – kako smo čuli u drugom čitanju – Pavao može reći: 'Gospodin mi je bio blizu' i 'izbavit će me od svakoga zla' (2 Tm 4,17.18). Pavao je doživio Uskrs: Gospodin ga je oslobodio.

Draga braćo i sestre, Crkva gleda na ova dva gorostasa vjere i vidi dva apostola koji su oslobodili snagu Evanđelja u svijetu, samo zato što su najprije oni bili oslobođeni susretom s Kristom. Nije ih osuđivao, nije ih ponižavao, već je s naklonošću i blizinom dijelio njihov život, podržavajući ih vlastitom molitvom i, ponekad, pozivajući ih da se promijene. Isus Petru nježno kaže: 'Molio sam za tebe da ne malakše tvoja vjera' (Lk 22,32); a Pavla pita: 'Savle, Savle, zašto me progoniš?' (Djela 9,4). Tako i Isus čini s nama: on nas uvjerava u svoju blizinu moleći za nas i zauzimajući se kod Oca; a ona nas nježno potiče kad pogriješimo kako bismo pronašli snage ustati i nastaviti putovanje.

Dodirnuti Gospodinom, i mi smo oslobođeni. I nas treba osloboditi, jer samo je slobodna Crkva vjerodostojna Crkva. Poput Petra, pozvani smo biti oslobođeni osjećaja poraženosti zbog svog ponekad neuspješnog ribolova; da se oslobodimo straha koji nas imobilizira i čini sumnjičavima, zatvarajući nas u vlastitu sigurnost i oduzimajući hrabrost proročanstva. Poput Pavla, pozvani smo osloboditi se licemjerja vanjštine; osloboditi se iskušenja da se nametnemo svjetskom snagom, a ne sa slabošću koja daje mjesto Bogu; oslobođeni vjerskih obreda koji nas čine krutim i nefleksibilnim; oslobođeni dvosmislenih veza s moći i straha od nesporazuma i napada.

Petar i Pavao daju nam sliku Crkve povjerene u naše ruke, ali koju Gospodin vodi s vjernošću i nježnošću; slabe Crkve, ali jake u prisutnosti Boga; oslobođene Crkve koja svijetu može ponuditi ono oslobođenje koje se ne može doći samo od sebe: oslobođenje od grijeha, smrti, rezignacija, osjećaja nepravde, gubitka nade koji čini život žena i muškaraca našeg vremena.

Zapitajmo se: koliko našim gradovima, našim društvima i našem svijetu treba oslobođenje? Koliko lanaca mora biti slomljeno i koliko vrata s rešetkama mora biti otvoreno! Možemo biti suradnici u ovom oslobođenju, ali samo ako smo mi oni prvi koji su dali da ih se oslobodi Isusovom novošću kako bismo hodili u slobodi Duha Svetoga.

Danas naša braća nadbiskupi primaju palije. Ovaj znak jedinstva s Petrom podsjeća na poslanje pastira koji daje svoj život za stado. Dajući svoj život, Pastir, oslobođen sebe, postaje sredstvo oslobađanja za braću. Danas je s nama Delegacija ekumenskog patrijarha, koju je ovom prilikom poslao dragi brat Bartolomej: vaša prisutnost dragocjeni je znak jedinstva na putu oslobađanja koje skandalozno dijele vjernike u Kristu.
Pomolimo se za vas, za pastire, za Crkvu, za sve nas: da bismo, oslobođeni od Krista, mogli biti apostoli oslobođenja u cijelom svijetu.

Papa Benedikt XIV. prvi je uveo da se u Papinskom grbu nalazi palij, što dotad nije bila praksa.

Metropoliti dobivaju palij koji je izrađen od vune blagoslovljenih janjaca na spomendan sv. Agneze.
Crkva u Hrvatskoj ima pet metropolita koji nose palije: kard. Bozanić, mons. Puljić, mons. Devčić, mons. Hranić i mons. Barišić, a u Crkvi u BiH kard. Puljić.
Palij je izrađen od vune, bijele je boje i ima na sebi pet crnih križića na kojima se nalazi pet čavlića kao znak pet Isusovih rana.
Papin palij izrađen je također od vune blagoslovljenih janjaca. Razlika je što su na njegovu paliju križići crvene boje. 
Oni su znak pastirske službe koje je Isus darovao apostolima, a oni predali biskupima kako bi bili vjerni pastiri Božjeg naroda.