Prvi apostolat

Čitanje: Mt 10,7-10.16
„U ono vrijeme reče Isus: Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje. Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo naše kateheze, a tema je strast za evangelizacijom, apostolski žar. Nakon što smo u Isusu vidjeli uzor i učitelja navještaja, prijeđimo danas na prve učenike. Evanđelje kaže da Isus “I ustanovi dvanaestoricu – koje prozva apostoli – da budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3,14). Postoji jedan aspekt koji se čini proturječnim: On ih poziva da ostanu s Njim i da idu propovijedati. Čovjek bi rekao: ili jedno ili drugo, biti, ostati s Njim ili ići. Ali, ne: za Isusa nema odlaska bez ostanka i nema ostanka bez odlaska. Pokušajmo shvatiti u kojem smislu.

Prije svega, nema odlaska bez ostanka: prije nego što učenike pošalje u poslanje, Krist ih – kaže Evanđelje – “poziva k sebi” (usp. Mt 10,1). Navještaj proizlazi iz susreta s Gospodinom; iz toga počinje svako kršćansko djelovanje, osobito poslanje. Svjedočiti ga, zapravo, znači zračiti Njime; ali, ako ne primimo Njegovo svjetlo, ugasit ćemo se; ako ne dolazimo k Njemu, dovest ćemo sebe umjesto Njega, i sve će biti uzalud. Samo oni koji ostaju s Njim mogu donijeti Isusovo evanđelje, ali jednako tako nema ostanka bez odlaska. Nasljedovanje Krista nije intimna činjenica: bez navještaja, bez služenja, bez poslanja, odnos s Njim ne raste. Primjećujemo da u Evanđelju Gospodin šalje učenike prije nego što je dovršio njihovu pripremu: nedugo nakon što ih je pozvao, već ih šalje! To znači da je misijsko iskustvo dio formacije. Prisjetimo se, dakle, ovih dvaju konstitutivnih trenutaka za svakog učenika: ostanak i odlazak.

Pozvavši učenike k sebi i prije nego što ih je poslao, Krist im upućuje govor, poznat kao “misijski govor”. Nalazi se u 10. poglavlju Evanđelja po Mateju i on je poput “ustava” navještaja. Iz tog govora, koji vam preporučujem da pročitate, izvlačim tri aspekta: zašto naviještati, što naviještati i kako naviještati.

Zašto naviještati? Motivacija leži u pet Isusovih riječi, koje bi nam bilo dobro zapamtiti: “Besplatno ste primili, besplatno dajte” (r. 8). Navještaj ne polazi od nas, nego od ljepote onoga što smo dobili besplatno, bez zasluga: susret s Isusom, upoznavanje s Njim, otkrivanje da smo voljeni i spašeni. To je tako velik dar da ga ne možemo zadržati za sebe, osjećamo potrebu dijeliti ga, ali na isti način, besplatno. Drugim riječima: imamo dar, stoga smo pozvani darovati sebe; u nama je radost što smo djeca Božja, treba ju podijeliti s braćom i sestrama koji to još ne znaju! To je razlog navještaja.

Što onda naviještati? Isus kaže: “Propovijedajte: približilo se kraljevstvo nebesko” (r. 7). To je ono što treba reći, prije svega i u svemu: Bog je blizu. Mi, propovijedajući, često pozivamo ljude da nešto učine, i to je u redu; ali ne zaboravimo da je glavna poruka da nam je On blizu. Lakše je pozvati da ga se ljubi nego dopustiti da On nas voli. Prihvatiti Božju ljubav teže je jer uvijek mi želimo biti u središtu, protagonisti; skloniji smo činiti, a ne prepustiti se oblikovanju, govoriti radije nego slušati. Ali, ako ono što činimo bude na prvome mjestu, i dalje ćemo mi biti protagonisti. Umjesto toga, navještaj mora dati prvenstvo Bogu, a drugima priliku da ga prihvate, da shvate da je blizu.

Treća točka: kako naviještati? To je aspekt na kojem se Isus najviše zadržava; i to je značajno: govori nam da je način, stil bitan u svjedočenju. Poslušajmo kakvima nas želi: “Šaljem vas kao ovce među vukove” (r. 16). Ne traži od nas da se znamo suočiti s vukovima, odnosno da se znamo svađati, suprotstavljati i obraniti se. Mi ovako razmišljamo: postajemo relevantni, brojni, prestižni i svijet će nas slušati i poštovati. Ne. “Šaljem vas kao ovce, kao janjce. ” On od nas traži da budemo takvi, da budemo krotki i nevini, spremni na žrtvu; ovo zapravo predstavlja janje: blagost, nevinost, predanost. A On, Pastir, prepoznat će svoje ovce i zaštititi ih od vukova. Umjesto toga, janjci u vučjem ruhu bivaju otkriveni i izmrcvareni. Jedan je crkveni otac napisao: “Dok smo janjci, pobjeđivat ćemo i, čak i ako smo okruženi brojnim vukovima, moći ćemo ih nadvladati. Ali ako postanemo vukovi, bit ćemo poraženi, jer ćemo biti lišeni pomoći pastira. On ne pase vukove, nego janjce” (Sv. Ivan Zlatousti, Propovijed 33 na Evanđelje po Mateju).

Još malo o tome kako naviještati. Upečatljivo je da Isus, umjesto da govori što ponijeti u poslanje, kaže što ne treba ponijeti: “Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa” (stihovi 9-10). Kaže da se ne oslanjamo na materijalne sigurnosti, da idemo u svijet bez svjetovnosti. Evo kako se naviješta: pokazujući Isusa više nego govoreći o Njemu. I konačno, ići zajedno: Gospodin šalje sve učenike, ali nitko ne ide sam. Apostolska je Crkva potpuno misionarska i u poslanju nalazi svoje jedinstvo. Zato: ići krotki i dobri kao janjci, bez svjetovnosti, zajedno. To je ključ navještaja. Prihvatimo ove Isusove pozive: neka nam Njegove riječi budu putokaz.