Prvi Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba: 'Oni su kruh koji hrani naš život'

Prvi Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba: 'Oni su kruh koji hrani naš život'

Na svečanoj proslavi bili su prisutni bake i djedovi u pratnji svojih unuka. Među njima su i oni koji su iz svojih domova izašli prvi put otkad je započela pandemija koronavirusa.

Autor
Laudato/N.F.
Fotograf
Screenshot
Objavljeno:
 
25.07.2021 10:31

 

Na današnji Prvi svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, koji je proglasio papa Franjo, svečana Misa proslavljena je u bazilici svetog Petra u Rimu. Umjesto pape Franje, koji se još uvijek oporavlja od nedavne operacije debelog crijeva, svetu Misu predslavio je predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, nadbiskup Rino Fisichella.

Na svečanoj proslavi bili su prisutni bake i djedovi u pratnji svojih unuka. Među njima su i oni koji su iz svojih domova izašli prvi put otkad je krenula pandemija koronavirusa.

Nadbiskup Fisichella u svojoj je propovijedi iznio riječi pape Franje, koju prenosimo u cijelosti:

Dok je sjedio i poučavao, 'Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: 'Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?''(Iv 6,5). Isus se ne ograničava na poučavanje, već dopušta da ga propitkuje glad koja je u životima ljudi. Tako hrani mnoštvo dijeleći pet ječmenih kruhova i dvije ribe koje mu je donio jedan dječak. Na kraju, budući da je ostalo komadića kruha, govori učenicima da ih skupe, 'tako da ništa ne propadne' (r. 12).

Na ovaj dan, koji je posvećen bakama i djedovima i starijim osobama, želio bih se usredotočiti na ova tri trenutka: Isus koji vidi glad mnoštva; Isus koji dijeli kruh; Isus koji govori da sakupe preostale ulomke. Tri trenutka koja se mogu sažeti u tri glagola: vidjeti, podijeliti, čuvati.

Vidjeti. Evanđelist Ivan, na početku priče, naglašava ovaj detalj: Isus podiže oči i vidi gladno mnoštvo koje je dugo hodalo kako bi ga susreli. Tako započinje čudo, s Isusovim pogledom, koji nije ravnodušan ili zauzet, ali osjeća patnju gladi koja obuzima umorno čovječanstvo. Stalo mu je do nas, brine za nas, želi nahraniti našu glad za životom, ljubavlju i srećom.

U Isusovim očima vidimo Božji pogled: to je pažljiv pogled koji nas primjećuje, koji proniče očekivanja koja nosimo u srcu, koji primjećuje težinu, umor i nadu s kojom idemo naprijed. Pogled koji zna primijetiti potrebu svakog od njih: u Božjim očima nema anonimnog mnoštva, već svaki pojedinac sa svojom glađu. Isus ima kontemplativni pogled, koji je sposoban zaustaviti se pred životom drugoga i čitati njegovu nutrinu.

To je također pogled kojim su bake i djedovi i stariji gledali na naš život. To je način na koji se oni, sve od našeg djetinjstva, brinu o nama. Nakon života koji se često sastoji od žrtava, oni nisu ravnodušni prema nama ili prezauzeti. Pažljivo su nas promatrali, puni nježnosti. Kad smo odrastali i osjećali se neshvaćenima ili se bojali životnih izazova, primjećivali su nas, ono što se mijenja u našim srcima, naše skrivene suze i snove koje smo nosili u sebi.

Svi smo bili na koljenima baka i djedova, koji su nas držali u naručju. I zahvaljujući toj ljubavi, postali smo odrasli.

A mi: kakav pogled imamo za bake, djedove i starije? Kada smo zadnji put bili s njima ili nazvali nekog starca kako bismo im iskazali svoju blizinu i zatražili njihov blagoslov? Trpim kad vidim društvo koje trčo, prezauzeto je i ravnodušno, poneseno brojnim brigama i nesposobno zaustaviti se kako bi uputilo jedan pogled, pozdrav, nježnost. Bojim se društva u kojem smo svi anonimno mnoštvo i nismo više sposobni podići pogled i prepoznati jedni druge. Bake i djedovi, koji su nas podigli na noge, danas su nas gladni: potrebni su naše pažnje, naše nježnosti. Potrebni su naše blizine. Podignimo pogled prema njima, kao što je Isus pogledao nas.

Podijeliti. Nakon što je vidio glad tih ljudi, Isus ih želi nahraniti. To se događa zahvaljujući onome što je dječak darovao, svojih pet kruhova i dvije ribe. Lijepo je što je u središtu ovog čuda, koje je uživao veliki broj odraslih – oko 5000 ljudi – dječak, jedan mladić, koji je podijelio ono što ima.

Danas nam treba novi savez između mladih i starijih, kako bismo podijelili zajedničko blago života, da bismo sanjali zajedno, nadišli sukobe među generacijama, da bismo pripremili budućnost za sve. Bez tog saveza života, snova i budućnosti, upadamo u rizik umiranja od gladi, jer sve je više prekinutih veza, samoće, sebičnosti, snage koje se prazne. Često smo u našem društvu prepustili život idejama dA 'svatko treba misliti za sebe'.

Ali, to ubija! Evanđelje nas potiče da dijelimo ono što jesmo i što imamo: samo tako možemo biti zadovoljni. Puno sam se puta prisjetio što o tome kaže prorok Joel (usp. Joel 3,1): mladi i stari zajedno. Mladi, proroci budućnosti koji ne zaboravljaju povijest iz koje proistječu; starci, nikad umorni sanjari koji prenose iskustvo mladim ljudima, a da im ne prepriječe put. Mladi i stari, blago tradicije i svježina Duha. Mladi i stari zajedno. U društvu i u Crkvi: zajedno.

Čuvati. Nakon što su se nahranili, Evanđelje govori kako je preostalo puno komada kruha. Isus im govori: 'Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!' (Iv 6, 12). Takvo je Božje srce: ne samo da nam daruje više nego što nam je potrebno, već se brine da ništa ne propadne, nijedan komadić. Mali komad kruha može izgledati ništa, ali u Božjim očima ništa ne smije biti bačeno.

Iz više razloga, nitko nije za odbacivanje. To je proročki poziv koji treba odjekivati u nama i u svijetu: sakupite, brižno čuvajte. Bake, djedovi i stariji nisu ostatci života, otpadci koje treba baciti. Oni su vrijedni komadi kruha koji su ostali na stolu našeg života, koji nas još mogu hraniti mirisom koji smo izgubili, 'mirisom sjećanja'.

Nemojmo izgubiti sjećanja kojih su stariji nositelji, jer djeca smo te povijesti i bez korijena ćemo uvenuti. Oni su na nas pazili na putu našeg odrastanja. Sada je na nama da čuvamo njihov život, olakšamo njihove težine, saslušamo njihove potrebe, stvorimo uvijete kako bismo im olakšali svakodnevne potrebe te kako se ne bi osjetili sami. Zapitajmo se: 'Jesam li posjetio baku ili djeda, starije iz moje obitelji ili iz susjedstva? Jesam li im posvetio pažnju i darovao im malo svog vremena?' Čuvajmo ih kako ništa ne bi bilo izgubljeno: ništa od njihova života i njihovih snova. Na nama je, danas, spriječiti žaljenje sutra jer nismo posvetili dovoljno pažnje onima koji su nas voljeli i dali nam život.

Braćo i sestre, bake, djedovi i stariji kruh su koji hrani naš život. Budimo zahvalni za njihove oči pune pažnje, koje su nas primjećivale, za njihova koljena koja su nas primala u zagrljaj, za ruke koje su nas vodile i pridizale, za sve igre kojima su se s nama igrali i nježnosti kojima su nas tješili.

Molim vas, nemojmo ih zaboraviti. Stvorimo s njima savez. Naučimo se zaustaviti, prepoznati ih i saslušati ih. Nikada ih nemojmo odbaciti. Brinimo se o njima u ljubavi. I naučimo dijeliti s njima naše vrijeme. Postat ćemo bolji. I zajedno, mladi i stariji, nasitit ćemo se oko stola dijeljenja, koji je od Boga blagoslovljen.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan