Rastresenosti, suhoća, acedija

Draga braćo i sestre!

Vodeći se 'Katekizmom', u ovoj ćemo katehezi govoriti o živom iskustvu molitve, pokušavajući pokazati neke vrlo uobičajene teškoće koje se moraju prepoznati i prevladati. Moliti nije lako: u molitvi se javljaju mnoge teškoće. Treba ih poznavati, prepoznati i prevladati.

Prvi problem s kojim se susreće molitelj jest rastresenost (usp. KKC, 2729). Počneš moliti, a misli vrludaju, lete na sve strane; srce ti je negdje drugdje, i um ti je tamo… rastresenost u molitvi. Molitvu često prati rastresenost. Čovjekovu je umu, naime, teško dugo se zadržati na samo jednoj misli. Svi mi doživljavamo taj stalni vrtlog slika i iluzija u stalnom pokretu, koji nas prati čak i tijekom spavanja. I svi znamo da nije dobro podleći toj neurednoj sklonosti.

Borba da se stekne i sačuva koncentraciju ne tiče se samo molitve. Ako se ne postigne dovoljan stupanj koncentracije, ne može se niti uspješno učiti niti dobro raditi. Sportaši znaju da se natjecanja ne osvajaju samo tjelesnim vježbanjem, nego i mentalnom disciplinom: posebno sposobnošću da se usredotoče i očuvaju budnom pažnju.

Rastresenosti nisu nešto zbog čega bismo trebali osjećati krivnju u srcu, ali protiv njih se valja boriti. U baštini naše vjere ima jedna krjepost koju se često zaboravlja, ali koja je silno prisutna u Evanđelju. Zove se 'budnost'. Isus to snažno ističe: 'Budni budite. Molite.' 'Katekizam' to izričito spominje u svojoj pouci o molitvi (usp. 2730). Isus često doziva učenicima u pamet dužnost trezvenog života vođena mišlju da će se prije ili kasnije On vratiti, poput zaručnika sa svadbe ili gospodara s putovanja. No, kako nam dan i čas Njegova povratka nisu poznati, sve su minute našega života dragocjene i ne bi ih se trebalo gubiti u rastresenosti. U čas koji i ne znamo odjeknut će glas našega Gospodina: blažene one sluge koje On toga dana zatekne revne, još uvijek usredotočene na ono što je zaista važno. Nisu se dali rastresti svakom atrakcijom koja bi im pala na um, već su pokušavali hodati pravim putem, čineći dobro i vršeći svoju zadaću. To je rastresenost: mašta leti i leti… Sveta Terezija tu je maštu koja vrluda na sve strane u molitvi nazvala 'kućnom ludom': ona je kao luda koja te tjera da se vrtiš u krug… Moramo ju zaustaviti i oprezno strpati u kavez.

Nešto drugo vrijedi za vrijeme suhoće. 'Katekizam' to opisuje na ovaj način: 'Srce je bezosjećajno, bez ugode prema mislima, uspomenama i čuvstvima, čak i duhovnima. To je trenutak čiste vjere koja ostaje uz Isusa u smrtnoj borbi i u grobu' (br. 2731). Suhoća nas tjera da po cio dan mislimo na Veliki petak, noć i Veliku subotu: Isusa nema, u grobu je; Isus je umro: sami smo. I to je misao vodilja suhoće. Često ne znamo koji su razlozi suhoće: to može ovisiti o nama samima, ali i o Bogu koji dopušta određene situacije iz vanjskog ili unutarnjeg života. Katkad se može dogoditi da te glavobolja ili bol u jetrima spriječe da uđeš u molitvu. Razlog nam često nije dobro poznat. Duhovni učitelji opisuju iskustvo vjere kao neprekidno izmjenjivanje razdoblja utjehe i pustoši; trenutci kada je sve lako, dočim su oni drugi trenutci baš teški. Mnogo puta, kad nađemo prijatelja, pitamo ga: 'Kako si?' – 'Ma, sve su mi lađe potonule.' Mnogo puta smo 'potonuli', odnosno nemamo osjećaja, nemamo utjehe, ne znamo kako dalje. To su oni sivi i tmurni dani… a ima ih, i to puno, u životu! Ali opasnost je kad to sivilo obuzme srce: kad ta 'potonulost' dopre do srca i ono od toga oboli… a ima ljudi u čijem srcu vlada sivilo. To je strašno: ne može se moliti, ne može se oćutjeti utjeha u tmurnom srcu! Odnosno nije se moguće nositi s duhovnom suhoćom ako u srcu vlada sivilo i tmurno raspoloženje. Srce mora biti otvoreno i svijetlo da u njega uđe Gospodinovo svjetlo. A ako ne uđe, moramo ga čekati s nadom. Ali, ne smijemo mu dopustiti da potone u sivilo.

Nadalje, nešto je sasvim drugo duhovna lijenost (acedija), još jedna mana, još jedan porok, koji je prava i istinska napast protiv molitve i, općenitije, protiv kršćanskog života. Acedija je 'stanoviti oblik klonuća zbog popuštanja u askezi, smanjenja budnosti i nehajnosti srca' (KKC, 2733). To je jedan od sedam 'glavnih poroka' jer, jačan preuzetnošću, može dovesti do smrti duše.