Sloboda je činiti slobodno ono što Bog želi

Katehezu pape Franje donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjoj katehezi želio bih s vama razmišljati o imenu kojim se Duha Svetog naziva u Bibliji. Prvo što znamo o osobi njezino je ime. Njime osobu zovemo, po njemu ju razlikujemo i pamtimo. Treća Osoba Trojstva također ima ime: zove se Duh Sveti. Ali 'Spirito', Duh, latinizirana je verzija. Ime Duha, po kojem su ga poznavali prvi primatelji objave, kojim su ga zazivali proroci, psalmisti, Marija, Isus i apostoli, jest Ruah, što znači dah, vjetar, lahor.

U Bibliji je ime toliko važno da se gotovo poistovjećuje sa samom osobom. Posvetiti Božje ime znači posvetiti i častiti samog Boga. To nikad nije samo obično ime, naziv: ono uvijek govori nešto o osobi, njezinu podrijetlu ili poslanju. Isto vrijedi i za ime Ruah. Sadrži prvu temeljnu objavu o osobi i djelovanju Duha Svetoga.

Upravo promatrajući vjetar i njegova očitovanja, biblijski su pisci, vođeni od Boga, otkrili 'vjetar' drukčije prirode. Nije slučajno da je na Pedesetnicu Duh Sveti sišao na apostole popraćen 'silnim vjetrom' (usp. Dj 2,2). Kao da je Duh Sveti htio staviti svoj potpis na ono što se događalo.

Što nam onda ime Ruah govori o Duhu Svetom? Slika vjetra služi prije svega da izrazi snagu Božjeg Duha. 'Duh i snaga' ili pak 'snaga Duha' dvojni je pojam koji se ponavlja u cijeloj Bibliji. Zapravo, vjetar je neodoljiva i neukrotiva sila. Sposoban je čak pomicati i oceane.

No, čak i u ovom slučaju, da bismo otkrili puno značenje stvarnosti Biblije, ne smijemo se zaustaviti na Starom zavjetu, već trebamo doći do Isusa koji će istaknuti još jednu značajku vjetra, njegovu slobodu. Nikodemu, koji ga posjećuje noću, svečano govori: ''Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha'' (Iv 3,8).

Vjetar je jedino što se ne može u potpunosti iskoristiti, ne može se pohraniti ili upakirati. Tvrditi da se Duh Sveti zatvara u pojmove, definicije, teze ili rasprave, kao što je to ponekad pokušavao moderni racionalizam, znači izgubiti ga, poništiti ga ili reducirati na čisti i jednostavni ljudski duh. No, postoji slična kušnja i na crkvenom polju, a to je želja da se Duh Sveti zatvori u kanone, ustanove, definicije. Duh stvara i oživljava institucije, ali On sam ne može biti 'institucionaliziran'. Vjetar puše 'gdje hoće', i tako Duh dijeli svoje darove 'kako hoće' (1Kor 12,11).

Sveti Pavao sve ovo učinit će temeljnim zakonom kršćanskoga djelovanja: "Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda" (2Kor 3,17). Ovo je vrlo posebna sloboda, jako različita od uobičajenog shvaćanja. Nije sloboda činiti što hoćeš, nego je sloboda činiti slobodno ono što Bog želi! Nije sloboda činiti dobro ili zlo, već je sloboda činiti dobro, i to slobodno, to jest zbog toga što nas ona privlači, a ne prisilno. Drugim riječima, sloboda sinova i kćeri, a ne robova.

Pavao je vrlo dobro svjestan zlouporabe i nesporazuma koji se mogu stvoriti od ove slobode. On piše Galaćanima: ''Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima'' (Gal 5,13). To je sloboda koja se izražava u onome što se čini kao njezina suprotnost, služenje, ali to je prava sloboda.

Dobro znamo kada ta sloboda postaje 'izlika za tijelo'. Pavao donosi stalno aktualan popis: ''bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično'' (Gal 5,19-21). Ali, takva je i sloboda koja bogatima omogućuje da iskorištavaju siromašne, jakima da iskorištavaju slabe i svima da nekažnjeno iskorištavaju okoliš.

Braćo i sestre, odakle ćemo crpiti tu slobodu Duha, tako suprotnu slobodi sebičnosti? Odgovor je u riječima koje je Isus jednoga dana uputio svojim slušateljima: ''Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni'' (Iv 8,36). Zamolimo Isusa da nas svojim Svetim Duhom učini istinski slobodnim muškarcima i ženama. Slobodni za služenje, u ljubavi i radosti.