"Sport može postati važno sredstvo pomirenja i susreta"

Propovijed pape Lava XIV. donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

Slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva zajedno s Jubilejom sportaša. Ovaj (su)odnos Trojstva i sporta može se činiti neobičnim, no nije neprimjeren. Svaka dobra i vrijedna ljudska aktivnost na neki je način odraz Božje beskonačne ljepote, a sport to zasigurno jest. Jer Bog nije nepomičan niti zatvoren u samoga sebe, nego je djelovanje, zajedništvo, dinamičan odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga, koji se otvara prema čovječanstvu i svijetu. Teolozi govore o perihorezi: Božji je život poput "plesa", plesa uzajamne ljubavi.

Ova dinamika Božjega nutarnjeg života rađa život. Stvoreni smo od Boga koji pronalazi radost u darivanju postojanja svojim stvorenjima, koji se „veseli“ našem svijetu, kako smo čuli u prvom čitanju (usp. Izr 8, 30-31). Neki crkveni oci idu tako daleko da govore o Deus ludens – Bogu koji se „igra“ (usp. sveti Salonije Ženevski, Mistično tumačenje Salomonovih izreka; sveti Grgur Nazijanski, Pjesme, I, 2, 589). Sport nam stoga može pomoći u susretu s Trojedinim Bogom, jer nas potiče na odnos s drugima – ne samo izvana, nego prije svega iznutra. Inače, sport se svodi na isprazno natjecanje prenapuhanih ega.

Ovdje u Italiji gledatelji često bodre sportaše uzvikom: "Dai!" (Hajde!). Taj talijanski izraz doslovno znači: "Daj!" To nas može potaknuti na razmišljanje. Sport nije samo stvar fizičkih postignuća, koliko god ona bila izvanredna, nego i darivanja sebe, ulaženja „u igru“. Radi se o darivanju sebe za druge – za osobni rast, za navijače, za voljene osobe, trenere i suigrače, za širu javnost, pa i za protivnike. Biti "fer igrač" važnije je od pobjede ili poraza. Sveti Ivan Pavao II. – za kojega znamo da je i sam bio sportaš – rekao je: „Sport je radost života, igra, slavlje. Takav mora biti njegov duh... povratiti mu njegovu čistu darovitost, sposobnost stvaranja prijateljstava, poticanja dijaloga i otvorenosti prema drugima... izvan oštrih zakona proizvodnje i potrošnje te svih drugih utilitarnih i hedonističkih pristupa životu“ (Propovijed na Jubileju sportaša, 12. travnja 1984.).

Iz te perspektive, razmotrimo tri posebne vrijednosti sporta u današnjem društvu, koje ga čine dragocjenim sredstvom za oblikovanje ljudskih i kršćanskih vrlina:

Prvo, u društvu obilježenom usamljenošću, gdje je radikalni individualizam pomaknuo naglasak s „mi“ na „ja“, što dovodi do manjka istinske brige za druge, sport – osobito timski – poučava vrijednosti suradnje, zajedničkog rada i dijeljenja. Te su vrijednosti u samom središtu Božjeg života (usp. Iv 16,14-15). Sport tako može postati važno sredstvo pomirenja i susreta – među narodima i unutar zajednica, škola, radnih mjesta i obitelji.

Drugo, u sve digitaliziranijem društvu, gdje tehnologija povezuje udaljene ljude, ali često stvara udaljenost među onima koji su fizički blizu, sport postaje vrijedan i konkretan način zbližavanja ljudi, dajući zdraviji doživljaj tijela, prostora, napora i stvarnog vremena. Protivi se napasti bijega u virtualne svjetove i pomaže očuvati zdrav kontakt s prirodom i stvarnim životom, gdje se doživljava istinska ljubav (usp. 1 Iv 3,18).

Treće, u našem natjecateljskom društvu, gdje se čini da pravo na život imaju samo jaki i pobjednici, sport nas uči kako gubiti. Poučava nas, kroz umijeće prihvaćanja poraza, da se suočimo s jednom od najdubljih istina o ljudskoj naravi: našom krhkošću, ograničenošću i nesavršenošću. To je važno jer upravo kroz iskustvo vlastitih granica otvaramo srce nadi. Ne postoje sportaši koji nikada ne griješe, koji nikada ne gube. Prvaci nisu savršeni strojevi, već stvarni muškarci i žene koji, kad padnu, nalaze hrabrost ponovno ustati. Sveti Ivan Pavao II. to je sažeo rekavši da je Isus „pravi Božji sportaš“, jer je pobijedio svijet ne snagom, već vjernošću ljubavi (usp. propovijed na misi za Jubilej sportaša, 29. listopada 2000.).

Nije slučajno što je sport imao značajnu ulogu u životima mnogih svetaca našega doba, kako kao osobna disciplina, tako i kao sredstvo evangelizacije. Pomislimo na blaženog Pier Giorgia Frassatija, zaštitnika sportaša, koji će ove godine, 7. rujna, biti proglašen svetim. Njegov jednostavan i svijetao život podsjeća nas da, kao što se nitko ne rađa kao prvak, tako se nitko ne rađa svet. Svakodnevnim vježbanjem u ljubavi približavamo se konačnoj pobjedi (usp. Rim 5,3-5) i pridonosimo izgradnji novoga svijeta. Na to je podsjetio i sveti Pavao VI. dvadeset godina nakon Drugoga svjetskog rata, kad je članovima jedne katoličke sportske udruge rekao koliko je sport pomogao u obnavljanju mira i nade u društvu razorenom posljedicama rata (usp. Obraćanje članovima C.S.I., 20. ožujka 1965.). Dodao je: „Vaš je trud usmjeren prema oblikovanju novoga društva... u uvjerenju da sport, zahvaljujući svojim zdravim odgojnim vrijednostima, može biti vrlo korisno sredstvo za duhovno uzdizanje čovjeka, što je temeljni i neizostavni preduvjet za uređen, miran i konstruktivan suživot.“

Dragi sportaši, Crkva vam povjerava lijepo poslanje: da u svim svojim aktivnostima odražavate ljubav Trojedinoga Boga – na vlastitu korist i na korist vaše braće i sestara. Ispunjavajte tu misiju s oduševljenjem: kao sportaši, treneri, udruge, skupine, unutar obitelji. Papa Franjo volio je istaknuti da Evanđelje prikazuje Djevicu Mariju kao uvijek djelatnu, u pokretu, čak i kako „trči“ (usp. Lk 1,39), uvijek spremnu, kao majka, odazvati se na Božji znak i pomoći svojoj djeci (usp. Obraćanje volonterima Svjetskog dana mladih, 6. kolovoza 2023.). Zamolimo je da prati naš trud i oduševljenje te da ih uvijek vodi prema najvećoj pobjedi: nagradi vječnoga života na igralištu koje nema kraja, gdje će naša radost biti potpuna (usp. 1 Kor 9,24-25; 2 Tim 4,7-8).