Sveti Charles de Foucauld, srce koje kuca ljubavlju u skrovitom životu
Papinu katehezu izrečenu na općoj audijenciji u srijedu 18. listopada 2023. ispred bazilike sv. Petra u Vatikanu prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nastavljamo naše susrete s nekim kršćanima svjedocima koji su prepuni žara u naviještanju Evanđelja. Apostolski žar, žar za navještaj. Mi ovdje govorimo o nekim kršćanima koji su bili primjer tog apostolskog žara. Danas bih vam želio govoriti o čovjeku koji je Isusa i Njegovu najsiromašniju braću učinio strašću svog života. Mislim na svetog Charlesa de Foucaulda koji je, ''polazeći od svog snažnog iskustva Boga, ispunio put preobrazbe do te mjere da se osjećao bratom sviju'' (Enciklika Fratelli tutti, 286).
Koja je bila 'tajna' njegova života? Nakon što je proživio mladost daleko od Boga, ne vjerujući ni u što osim u neuredno traženje zadovoljstva, povjerio je to prijatelju nevjerniku, kojemu, nakon što se obratio prihvativši milost Božjeg oprosta u svetoj ispovijedi, otkriva razlog svog življenja. Piše ovako: ''Izgubio sam srce za Isusom iz Nazareta'' (Lettres à un ami de lycée. Correspondance avec Gabriel Tourdes (1874-1915), Paris 2010, 161). Brat Karlo nas tako podsjeća da je prvi korak u evangelizaciji imati Isusa u srcu, to znači 'izgubiti glavu' za Njim. Ako se to ne dogodi, teško ćemo to moći pokazati svojim životom. Ne čineći tako, upadamo u opasnost govorenja o sebi, našoj skupini kojoj pripadamo, o moralu ili, još gore, skupu pravila, a ne o Isusu, Njegovoj ljubavi, Njegovu milosrđu. To primjećujem u nekim novim pokretima koji nastaju: govore o svojoj viziji čovječanstva, govore o svojoj duhovnosti. Smatraju da su oni novi put. Ali, zašto ne govorite o Isusu? Govore o puno toga: o organizaciji, o duhovnom putu, ali ne znaju govoriti o Isusu. Vjerujem da bi bilo dobro da se svatko od nas zapita: imam li Isusa u srcu, jesam li 'izgubio glavu' za Njim?
Karlo je tako živio i dolazi do te mjere da od privlačnosti prema Isusu prelazi na nasljedovanje Isusa. Po savjetu svog ispovjednika odlazi u Svetu Zemlju kako bi posjetio mjesta gdje je živio Gospodin i hodao kuda je hodao Učitelj. Posebno je u Nazaretu shvatio da mora biti oblikovan u Kristovoj školi. Živi snažan odnos s Gospodinom, provodi duge sate čitajući Evanđelja i osjeća se kao da je Njegov mali brat. A upoznajući Isusa, u njemu se rađa želja da govori o Njemu. To se uvijek događa: kada dublje upoznamo Isusa, rađa se želja da ga svi upoznaju, da govorimo o tom blagu. Komentirajući priču o Marijinu posjetu svetoj Elizabeti, kaže: ''Bio sam predan svijetu… dovedite me svijetu.'' Da, ali kako? Poput Marije u otajstvu Pohoda: "u šutnji, primjerom, životom" (Crier l’Evangile, Montrouge 2004, 49) Životom, jer ''cijelo naše postojanje'', piše brat Karlo, ''treba radosno naviještati Evanđelje'' (M/314 in C. DE FOUCAULD, La bonté de Dieu. Méditations sur les Saints Evangiles (1), Montrouge 2002, 285). Puno puta naše postojanje naviješta svjetovnost, brojne glupe i čudne stvari. No, Karlo kaže da cijelo naše postojanje treba naviještati Evanđelje.
Tada se odlučuje nastaniti u dalekim krajevima kako bi u tišini radosno naviještao Evanđelje, živeći u duhu Nazareta, u siromaštvu i skrovitosti. Odlazi u pustinju Saharu, među nekršćane, i tamo dolazi kao prijatelj i brat, donoseći blagost Isusa – Euharistije. Karlo prepušta Isusu da djeluje u tišini, uvjeren da "euharistijski život" evangelizira. Zapravo, on vjeruje da je Krist prvi evangelizator. On moli do Isusovih nogu, ispred svetohraništa, desetak sati dnevno, siguran da je u tome evangelizacijska snaga i osjećajući da ga upravo Isus šalje brojnoj dalekoj braći i sestrama. A mi, pitam se, vjerujemo li u snagu Euharistije? Pronalazi li naš odnos s drugima, naše služenje, svoj početak i svoje ispunjenje u klanjanju? Uvjeren sam da smo izgubili osjećaj za klanjanje. Trebamo ga ponovno osjetiti, počinjući od nas posvećenih, biskupa, svećenika, časnih sestara: 'izgubiti' vrijeme ispred svetohraništa. Trebamo ponovno osjetiti smisao klanjanja.
''Svaki je kršćanin apostol'' (Lettera a Joseph Hours, in Correspondances lyonnaises (1904-1916), Paris 2005, 92), piše Charles de Foucauld prijatelju laiku, kojega podsjeća da su ''kraj svećenika potrebni laici koji vide ono što svećenik ne vidi, koji evangeliziraju s bliskošću milosrđa, s dobrotom za sve, s ljubavlju koja je uvijek spremna na sebedarje''. To se odnosi na laike koji su sveti, ne oni koji sami sebe ističu, već laikinja, laik koji su zaljubljeni u Isusa i pomažu svećeniku shvatiti da on nije dužnosnik, već posrednik, svećenik. Kolika je potreba nas svećenika imati kraj sebe takve laike koji istinski vjeruju, koji nam svojim svjedočenjem pokazuju put! Na taj način, laičkim iskustvom, Karlo predviđa vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, shvaća važnost laika te da naviještanje Evanđelja pripada cijelom Božjem narodu, ali kako povećati to sudjelovanje? Kao što je učinio Charles de Foucauld: kleknuti i prihvatiti djelovanje Duha, koji uvijek nadahnjuje nove načine uključivanja, susretanja, slušanja i dijaloga, uvijek u suradnji i povjerenju, uvijek u zajedništvu s Crkvom i pastirima.
Sveti Charles de Foucauld, proročki lik našega vremena, posvjedočio je ljepotu prenošenja Evanđelja kroz apostolat blagosti: on, koji se osjećao sveopćim bratom i koji je prihvaćao svakoga, pokazuje nam evangelizacijsku snagu blagosti, nježnosti. Nemojmo zaboraviti da je Božji način djelovanja sadržan u tri riječi: bliskost, suosjećanje i nježnost. Bog je uvijek blizak, uvijek je suosjećajan i uvijek je nježan. Kršćansko svjedočenje treba slijediti taj put bliskosti, suosjećanja i nježnosti. Karlo je bio takav, blag i nježan. Želio je da svatko tko ga susretne u njegovoj dobroti, vidi Isusovu dobrotu, rekao je da je "sluga Onoga tko je puno bolji od mene" (Carnets de Tamanrasset (1905-1916), Paris 1986, 188). Živjeti Isusovu dobrotu dovelo ga je do stvaranja bratskih veza i prijateljstva sa siromasima, s Tuarezima, s onima koji su bili daleko od njegova mentaliteta. Malo po malo te su veze stvorile bratstvo, uključenost, valorizaciju kulture drugih. Dobrota je jednostavna i traži od nas da budemo jednostavni ljudi koji se ne boje darovati osmijeh. Svojim osmijehom i jednostavnošću brat Karlo je svjedočio Evanđelje, nikada prozelitizam, nikada, već svjedočanstvo. Ne evangelizira se zbog prozelitizma, već zbog svjedočanstva i privlačnosti.
Na kraju, zapitajmo se: donosimo li sebi i drugima kršćansku radost, blagost, nježnost, suosjećanje, bliskost?
Hvala.