Sveti Otac: ''Biti kao Judita – izvrsna mladost, velikodušna starost''
Papinu katehezu s opće audijencije srijedom u Vatikanu prenosimo u cijelosti.
''Nakon tih dana svaki se vrati na svoju baštinu. Judita se povuče u Betuliju i osta na svom posjedu. I svega vijeka svojega bila je slavna na svoj zemlji. Starjela je i u domu muža svojega postigla dob od sto i pet godina. Sluškinji svojoj dala je slobodu. Umrije u Betuliji. Pokopaše je u pećini Manašea, muža njezina. Dom Izraelov oplakivaše je sedam dana. Prije smrti razdijelila je svoja dobra rođacima svojim i rođacima muža svojega, Manašea.'' (Jdt 16,21-24)
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas ćemo govoriti o Juditi, biblijskoj junakinji. Zaključak knjige koja nosi njezino ime – čuli smo odlomak – sažima posljednji dio života ove žene, koja je obranila Izrael od njegovih neprijatelja. Judita je mlada i krjeposna židovska udovica koja, zahvaljujući svojoj vjeri, ljepoti i lukavstvu, spašava grad Betuliju i judejski narod od opsade Holoferna, vojskovođe Nabukodonozora, asirskog kralja, nadmoćnog neprijatelja koji je prezirao Boga.
Nakon velike pustolovine, čija je protagonistica Judita, vraća se živjeti u svoj grad, Betuliju, gdje doživljava lijepu starost od sto pet godina. Moglo bi se reći da je za nju došlo vrijeme umirovljenja, kao što se događa mnogima: ponekad nakon intenzivnog radnog vijeka ili života punog pustolovina ili pak velike predanosti. Herojstvo se ne odnosi samo na velike događaje koji su pod svjetlima pozornice: ono se često nalazi u upornosti ljubavi koja se izlijeva u obitelji s poteškoćama i u korist ugrožene zajednice.
Judita je doživjela više od sto godina, što je poseban blagoslov. No, ni danas nije rijetko da se živi nakon umirovljenja. Kako protumačiti, kako iskoristiti to vrijeme koje ostaje na raspolaganju?
Mogućnost umirovljenja za mnoge se podudara sa zasluženim i željenim odmorom od zahtjevnih i napornih aktivnosti. No, događa se također da kraj zaposlenja predstavlja izvor briga i biva iščekivan sa strepnjom: ''Što ću učiniti sada kada moj život ostane bez onoga što ga je godinama ispunjalo?'' Svakodnevni rad obilježen je povezanošću odnosa, zadovoljstva zbog prihoda za život; iskustvo uloge, zaduženja, zasluženog povjerenja, vrijeme puno nečega što nadilazi obično radno vrijeme.
Naravno, tu je radosna i naporna obveza čuvanja unuka; no znamo da se rađa sve manje djece, i roditelji su sve više udaljeni, podložni premještajima, u nepogodnim situacijama posla i prebivališta. Ponekad nevoljko povjeravaju bakama i djedovima mjesta za odgoj, dopuštajući im strogo samo ono što je povezano s čuvanjem. Mnogi s ironičnim osmjehom kažu da je važno imati uz sebe bake i djedove, jer imaju mirovinu, materijalni prihod. Javljaju se nove potrebe, i u okviru odgojnih i rodbinskih odnosa, koje od nas traže preoblikovanje tradicionalnog odnosa među generacijama.
Pitajmo se: trudimo li se oko tog 'preoblikovanja'? Ili jednostavno podnosimo usporavanje materijalnih i ekonomskih uvjeta? Suživot generacija produžuje se. Trudimo li se svi zajedno učiniti ga što ljudskijim, privrženijim, pravednijim, u novim uvjetima modernog društva? Za bake o djedove, važan je dio njihova poziva podržati sinove i kćeri u odgoju djece. Maleni uče snagu nježnosti i poštovanje krhkosti: nezamjenjive lekcije koje je bakama i djedovima puno lakše prenijeti i primiti. Bake i djedovi uče kako nježnost i krhkost nisu samo znakovi slabljenja. Za mlade su to koraci koji budućnost čine čovječnijom.
Judita rano ostaje udovica i nema djece, ali, kao starica, sposobna je živjeti razdoblje punine i mira, svjesna da je u potpunosti proživjela poslanje koje joj je Gospodin povjerio. Za nju je vrijeme ostaviti dobru baštinu mudrosti, nježnosti, darova za obitelj i zajednicu: baštinu dobroga, a ne samo dobara. Često mislimo samo na dobra koja nam ostaju od starijih, a ne na DOBRO.
Upravo u svojoj starosti, Judita ''sluškinji svojoj dala je slobodu''. To je znak pozornog i ljudskog pogleda prema onoj koja je bila uz nju. U starosti se pomalo gubi vid, ali nutarnji pogled postaje prodorniji: gleda se srcem! Postajemo sposobni vidjeti ono što prije nismo vidjeli. Tako Gospodin ne povjerava svoje darove samo onima koji su mladi i jaki, već ih ima za sve, prema svačijoj mjeri. Naše zajednice trebaju znati uživati u darovima i karizmama brojnih starijih, koji su u matici već upisani kao umirovljenici, no oni su bogatstvo koje treba cijeniti.
To zahtijeva, od starijih, kreativnu i novu pažnju, velikodušnu spremnost. Prethodne aktivne životne vještine gube obvezujući oblik i postaju sredstva darivanja: poučavati, savjetovati, stvarati, brinuti se, slušati, po mogućnosti s onima koji su u nepovoljnijoj situaciji, koji su u lošijem položaju ili su prepušteni svojoj samoći.
Judita je oslobodila svoju sluškinju i svima pružila svoju pažnju. U mladosti je svojom hrabrošću zadobila naklonost sviju. Kao starica, zadobila ju je zbog nježnosti kojom joj je dala slobodu i privrženost. Judita nije umirovljenica koja otužno proživljava svoju prazninu. Ona je strastvena starica koja darovima ispunjava vrijeme koje joj Bog daje.
Uzmite ovih dana Bibliju i pročitajte Knjigu o Juditi. To je priča o hrabroj i mudroj ženi. Volio bih da su sve bake i djedovi takvi: da novim generacijama ostavljaju svoju mudrost.
