Sveti Otac: 'Sigurnost da smo uslišani'

Papinu katehezu prenosimo u cijelosti:

(Čitanje: Mk 5,22-24;35-36)

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Postoji korjenita, temeljna rasprava o molitvi, koja proizlazi iz opažanja koja svi dijelimo: molimo, tražimo, ali ponekad se čini kao da naše molitve nitko ne čuje: ono što smo tražili – za nas ili za druge – nije se ostvarilo. Puno smo puta to iskusili. A ako je razlog zbog kojeg smo molili plemenit (kao što je zagovor za zdravlje bolesne osobe ili za kraj rata), neuslišanje nam se čini skandaloznim. Molimo za kraj ratova, na raznim stranama svijeta. Pomislimo na Jemen, Siriju, države koje su već dugi niz godina uzmućene ratovima koji ne završavaju. Molimo, a ratovi ne završavaju. Kako se to može dogoditi? 'Neki čak prestanu moliti zato što im, tako misle, njihova molba nije uslišana.' (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2734). Ako je Bog Otac, zašto nas ne sluša? Onaj koji je jamčio da će dati dobre stvari djeci koja ga traže (usp. Mt 7,10), zašto ne odgovara na naše molbe? Svi smo to iskusili: molimo, molimo za ozdravljenje prijatelja, mame, tate, a onda umru. Bog nas nije uslišao. To je iskustvo svakoga od nas.

'Katekizam' nam nudi dobar sažetak o tom pitanju. Upozorava nas na rizik neživljenja autentičnog iskustva vjere, već da odnos s Bogom pretvorimo u nešto magično. Molitva nije čarobni štapić. Ona je razgovor, dijalog Gospodinom. Doista, kad se molimo, možemo upasti u zamku da ne budemo oni koji će služiti Bogu, već oni koji očekuju da On služi nama (usp. br. 2735). Evo onda molitve koja uvijek zahtijeva, koja želi usmjeravati događaje prema našem planu, koja ne priznaje druge projekte osim naših želja. Umjesto toga, Isus je imao veliku mudrost stavljajući u naša usta molitvu 'Oče naš'. To je samo molitva pitanja, kao što znamo, ali su prve koje izgovorimo sve su na Božjoj strani i traže da se ne ostvari naš plan, već Njegova volja prema svijetu. Bolje da to prepustimo Njemu: 'Neka se sveti ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, neka bude volja tvoja' (Mt 6,9-10).

Apostol Pavao podsjeća nas da ni sami ne znamo što trebamo tražiti (usp. Rim 8,26). Mi molimo za svoje potrebe, za ono što želimo, za ono što trebamo. A Pavao nam kaže da mi ni sami ne znamo što nam je potrebno. Kad se molimo, moramo biti ponizni. To je prvo što trebamo imati kako bismo počeli moliti. Na raznim mjestima postoji navika da, kako bi molili u Crkvi, žene trebaju staviti veo, ili se uzme blagoslovljena voda kako bi počeli moliti. Moramo najprije tražiti ono što nam je potrebno, da mi Bog dade ono što mi je najpotrebnije, On zna. Poniznost u molitvi važna je kako bi naše riječi bile konkretne molitve, a ne gluposti koje Bog odbacuje. Može se moliti i iz pogrješnih razloga: na primjer, da se u ratu porazi neprijatelj ne pitajući se što Bog misli o tom ratu. Lako je na natpisu napisati: 'Bog je s nama'; mnogi žele biti sigurni da je Bog s njima, ali malo ih promotri jesu li oni doista s Bogom. U molitvi je Bog taj koji nas mora obratiti, a nismo mi ti koji moramo obratiti Boga. Poniznost! Idem moliti, ali Ti, Gospodine, obrati moje srce kako bih tražio ono što mi je potrebno, pomogni mi moliti za ono što je najbolje za moje duhovno zdravlje.

Međutim, skandal ostaje: kad ljudi mole iskrena srca, kad traže dobra koja odgovaraju Kraljevstvu Božjem, kad majka moli za svoje bolesno dijete, zašto se ponekad čini da Bog ne sluša? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, mora se mirno razmatrati Evanđelja. Događaji o Isusovu životu prepuni su molitava. Brojni ljudi ranjeni tijelom i duhom mole ga da ozdrave; postoje oni koji mu se mole za prijatelja koji više ne hoda; očevi i majke koji mu dovode bolesne sinove i kćeri. Sve su to molitve natopljene patnjom. To je beskonačan refren koji zaziva: 'Smiluj nam se!'

Vidimo da je Isusov odgovor ponekad neposredan, dok se u nekim drugim slučajevima odgađa s vremenom. Izgleda kao da Bog ne odgovara. Pomislimo na ženu Kanaanku koja Isusa moli za svoju kćer: ta žena mora dugo ustrajati da bude uslišana (usp. Mt 15,21-28). Izgleda da joj Isus upućuje riječi koje su pomalo uvredljive: 'Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.' Ali, tu ženu ne zanima poniženje, već zdravlje njezine kćeri, i ustraje. 'Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!' I to se Isusu svidjelo. Hrabrost u molitvi! Ili, sjetimo se uzetoga kojeg su nosila njegova četvorica prijatelja: u početku mu Isus oprašta grijehe, a tek ga kasnije liječi u tijelu (usp. Mk 2,1-12). Stoga u nekim prilikama rješenje drame nije trenutačno. I u našim životima imamo to iskustvo. Sjetimo se: koliko smo puta molili za neku milost ili čudo, recimo to tako, i nije se ništa dogodilo? Stvari su se zatim s vremenom posložile, ali na Božji, božanski način, a ne onako kako smo mi to u tom trenutku htjeli. Božje vrijeme nije naše vrijeme.

S ovog gledišta, ozdravljenje Jairove kćeri zaslužuje pozornost (usp. Mk 5,21-33). Tu je otac koji ostaje bez daha: njegova je kći bolesna i zbog toga traži Isusovu pomoć. Učitelj odmah prihvati, ali dok idu prema kući, dogodi se još jedno ozdravljenje, i tada stiže vijest da je djevojčica umrla. Čini se kraj, ali Isus kaže ocu: 'Ne boj se, samo vjeruj!' (Mk 5,36). 'Nastavi imati vjere.' Vjera je ta koja podržava molitvu. I doista, Isus će probuditi tu djevojčicu iz smrtnog sna. Ali, neko vrijeme Jair je morao hodati u mraku, samo s plamenom vjere. Gospodine, daj mi vjere, daj da moja vjera raste. Molimo za tu milost: da imamo vjere. Isus u Evanđelju kaže da vjera premješta brda, ozbiljna vjera. Isus pred vjerom svojih siromaha i poniznih biva osvojen; osjeti posebnu nježnost pred takvom vjerom i uslišava ih.

Čini se da čak i molitva koju Isus upućuje Ocu u Getsemanskom vrtu ostaje neuslišana: 'Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovo što me čeka.' I izgleda da ga Otac nije uslišao. Sin će morati popiti kalež muke do dna. Ali, Velika subota nije posljednje poglavlje, jer treći je dan nedjelja – uskrsnuće. Zlo je gospodar pretposljednjeg dana. Ovo dobro zapamtite: zlo nikad nije gospodar posljednjeg dana, nikad. To je trenutak najdublje noći, upravo pred zoru. Upravo u pretposljednjem danu napast je da zlo misli da je pobijedilo: 'Vidiš, ja sam pobijedio!' Zlo nikad nije gospodar posljednjeg dana. Bog je Gospodar posljednjeg dana, jer posljednji je dan uskrsnuće; jer to pripada samo Bogu, a to je dan kada će se ispuniti sve ljudske čežnje za spasom. Naučimo biti ponizni u strpljivosti, čekajući Gospodnju milost. Čekati posljednji dan. Puno je puta pretposljednji dan veoma ružan jer su ljudske patnje veoma teške i ružne, ali Gospodin je tu i na kraju On sve rješava.

Hvala.