Sveti Otac slavio Misu za Benedikta XVI. i preminule kardinale i biskupe u protekloj godini

Sveti Otac slavio Misu za Benedikta XVI. i preminule kardinale i biskupe u protekloj godini

"Bog voli poniznost jer mu omogućuje odnos, komunikaciju s nama. Nadalje, Bog voli poniznost jer je i sam ponizan."

Autor
Laudato
Fotograf
Vatican Media
Objavljeno:
 
03.11.2023 19:44

Papa Franjo danas je u bazilici svetog Petra slavio memorijalnu svetu Misu za pokojnog papu Benedikta XVI. te šestoricu kardinala i 147 biskupa koji su umrli tijekom godine.

Propovijed Svetog Oca prenosimo u cijelosti:

Isus se sprema ući u Nain, učenici i "veliko mnoštvo" idu s Njim. Dok se Isus približava gradskim vratima, dolazi druga povorka, ali u suprotnom smjeru: izlazi da pokopa sina jedinca majke udovice. A, Evanđelje kaže: "Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom" (Lk 7,13). Isus vidi i pun je samilosti. Benedikt XVI., kojega se danas spominjemo zajedno s kardinalima i biskupima koji su umrli tijekom godine, napisao je u svojoj prvoj enciklici da je Isusov program "srce koje vidi" (Deus caritas est, 31). Koliko puta nas je podsjetio da vjera nije prije svega ideja koju treba razumjeti ili moral koji treba usvojiti, nego Osoba koju treba susresti, Isus Krist: Njegovo srce snažno kuca za nas, Njegov pogled ganut je pred našom patnjom.

Gospodin zastaje pred boli zbog te smrti. Zanimljivo je da se upravo u ovoj prilici u Evanđelju po Luki prvi put Isusu pripisuje naslov "Gospodin": "Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom". Nazvan je Gospodinom – to jest Bogom koji nad svime gospodari – upravo u činu svoje samilosti prema majci udovici koja je sa sinom jedincem izgubila razlog življenja. To je naš Bog, čije božanstvo sjaji u dodiru s našim nevoljama, jer je Njegovo srce suosjećajno. Uskrsnuće toga sina, dar života koji pobjeđuje smrt, proizlazi upravo odavde: iz samilosti Gospodina, koji je ganut našim najvećim zlom, smrću. Kako je važno prenijeti ovaj pogled pun suosjećanja onima koji doživljavaju bol zbog smrti svojih voljenih!

Isusovo suosjećanje ima jedno svojstvo: ono je konkretno. On, kaže Evanđelje, "prilazi i dotiče se nosila" (usp. Lk 7,14). Dodirivanje lijesa mrtvaca bilo je beskorisno; u to se vrijeme, štoviše, smatralo nečistom gestom, koja je onečišćavala one koji su ju činili. Ali, Isus se na to ne obazire, Njegovo suosjećanje uklanja udaljenosti i čini ga bliskim. To je Božji način, sačinjen od blizine, suosjećanja i nježnosti. I od malo riječi. Krist ne propovijeda o smrti, već samo jedno govori toj majci: "Ne plači!" (Lk 7,13). Zašto? Je li pogrješno plakati? Ne. Sam Isus plače u Evanđeljima. Ali, toj majci kaže: ''Ne plači'', jer kod Gospodina suze ne traju vječno, one imaju kraja. On je Bog koji će, kako prorokuje Sveto pismo, "ukloniti smrt" i "obrisati suze sa svakog lica" (Iz 25,8; usp. Otk 21,4). Učinio je naše suze svojima da bi ih uklonio od nas.

Gospodnje suosjećanje dolazi da oživi tog mladog sina. Isus to čini, za razliku od drugih čuda, čak i ne tražeći od majke vjeru. Zašto tako neobično i rijetko čudo? Jer ovdje je riječ o siročetu i udovici, koje Biblija, zajedno s došljakom, označava kao najosamljenije i najnapuštenije, koje se ne mogu pouzdati ni u koga drugoga osim u Boga. Udovica, siroče, stranac. Oni su najbliskiji i Gospodinu najdraži ljudi. Ne možemo biti prisni i dragi Bogu, a zanemariti njih, koji uživaju Njegovu zaštitu i naklonost, i koji će nas primiti u nebo. Udovica, siroče i stranac.

Gledajući ih, dobivamo važnu lekciju koju sažimam u drugoj riječi: poniznost. Siroče i udovica zapravo su posebno ponizni, oni koji su, polažući svu nadu u Gospodina, a ne u sebe, u središte svoga života stavili Boga: ne oslanjaju se na vlastitu snagu, nego na Njega, koji brine o njima. Ovi ljudi, koji odbacuju svaku pretpostavku samodostatnosti, prepoznaju potrebu za Bogom i vjeruju u Njega, oni su ponizni. I upravo ti siromasi duhom otkrivaju nam malenost koja se tako sviđa Gospodinu, put koji vodi u nebo. Bog traži ponizne ljude, koji imaju potpuno povjerenje u Njega, a ne u sebe i svoje planove. Braćo i sestre, to je kršćanska poniznost: to nije vrlina među ostalima, nego osnovni životni stav: vjerovati da trebamo Boga i učiniti mu mjesta, staviti sve pouzdanje u Njega. To je kršćanska poniznost.

Bog voli poniznost jer mu omogućuje odnos, komunikaciju s nama. Nadalje, Bog voli poniznost jer je i sam ponizan. Dolazi među nas, spušta se prema nama; ne nameće se, ostavlja prostora. Bog nije samo ponizan, On je poniznost. ''Ti si poniznost, Gospodine'', tako je molio sveti Franjo Asiški. Razmislimo o Ocu, čije se ime u potpunosti odnosi na Sina, a ne na Njega samoga; i Sinu, čije je ime u potpunosti povezano s Ocem. Bog voli one koji ne stavljaju sebe u centar, koji nisu središte svega, voli doista ponizne: oni mu nalikuju više nego itko drugi. Zato, kako kaže Isus, "tko se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 14,11). I rado se sjećam onih prvotnih riječi pape Benedikta: ''Ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem''. Da, kršćanin, osobito papa, kardinali, biskupi, pozvani su biti ponizni radnici: služiti, a ne biti služeni; misliti, prije vlastitih plodova, na one u vinogradu Gospodnjem. Kako je lijepo odreći se sebe za Isusovu Crkvu!

Braćo, sestre, izmolimo od Boga samilosni pogled i ponizno srce. Ne umorimo se to tražiti, jer upravo na putu suosjećanja i poniznosti Gospodin nam daje svoj život koji pobjeđuje smrt. I molimo za našu dragu pokojnu braću. Srce im je bilo pastirsko, suosjećajno; i ponizno, jer je smisao njihova života bio Gospodin. Neka u Njemu pronađu vječni mir. Neka se raduju s Marijom, koju je Gospodin uzvisio gledajući Njezinu poniznost (usp. Lk 1,48).

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: