Sveti Otac: ''Sveti Josip neka bude zagovornik djeci koja nemaju obitelj i supružnicima bez djece, da otvore srca ljubavi''

Kazao je da nam ga evanđelisti Matej i Luka predstavljaju kao navodnog, a ne kao biološkog Isusova oca. Matej o Josipu piše kao o mužu Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist, dok Luka to potvrđuje govoreći da je bio Isusov otac kako se smatralo. 

Da bismo razumjeli navodno ili zakonsko Josipovo očinstvo, potrebno je imati na umu da je na drevnom Istoku bila česta, više nego u naše vrijeme, institucija posvojenja. Tu mislimo na uobičajeni slučaj 'levirata' u Izraelu, koji je u Knjizi Ponovljenog zakona ovako iskazan: ''Kad braća stanuju zajedno pa jedan od njih umre a da nije imao sina, žena pokojnoga neka se ne preudaje izvan kuće, nego neka k njoj pristupi njezin djever i uzme je sebi za ženu te izvrši djeversku dužnost. A prvi sin koga ona rodi neka ostane na ime njegova pokojnoga brata da njegovo ime ne izumre u Izraelu.''

Drugim riječima, roditelj ovog djeteta jest šogor, ali zakonski otac ostaje pokojnik, koji novorođenom djetetu ostavlja sva prava nasljedstva. Uloga je ovog zakona dvostruka: pokojniku osigurati potomstvo i očuvati nasljedstvo. Kao službeni Isusov otac, Josip ostvaruje pravo dati sinu ime, čime ga zakonski priznaje. 

U drevnim vremenima ime je predstavljalo sažetak identiteta jedne osobe. Promijeniti ime značilo je promijeniti sebe, kao u Abramovu slučaju, čije ime Bog mijenja u 'Abraham', što znači 'otac mnogih', jer, kako kaže Knjiga Postanka, ‘naroda mnogih ocem ja te postavljam’. Tako i za Jakova, koji je prozvan 'Izrael', što znači 'onaj koji se bori s Bogom', jer se borio s Bogom kako bi ga prisilio da mu udijeli blagoslov.

No, prije svega, dati nekomu ili nečemu ime, značilo je potvrđivanje vlastitog autoriteta, vlasti nad onim što se imenuje, kao što je to učinio Adam nadjenuvši imena svim životinjama. 

Josip već zna da za Marijina Sina već postoji ime pripravljeno od Boga: 'Isus', što znači 'Gospodin spašava', kako će objasniti Anđeo: 'On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih'. Ova posebna odlika Josipova lika danas nam omogućuje da razmišljamo o očinstvu i majčinstvu, kazao je Papa. 

Nije dovoljno donijeti na svijet, roditi dijete kako bismo mogli reći da smo očevi ili majke. ''Očevima se ne rađa, njima se postaje. A to se ne postaje samo zato što se rodi dijete, nego zato što se o njemu odgovorno brine. Kad god netko preuzme odgovornost za život drugoga, u određenom smislu iskazuje mu svoje očinstvo''. Papa Franjo tu je mislio na sve one koji su otvoreni prihvaćanju života usvajanjem. Istaknuo je kako nam Josip pokazuje da ovaj način povezanosti nije drugotan, nije improvizacija. Ovaj odabir među najuzvišenijim je oblicima ljubavi, i očinstva i majčinstva. 

Papa je kazao: ''Koliko djece širom svijeta čeka da se netko o njima brine! I koliki supružnici žele biti očevi i majke, ali to ne mogu iz bioloških razloga; ili pak, iako već imaju djece, obiteljsku ljubav žele podijeliti s onima kojima je uskraćena. Ne treba se bojati posvojiti, preuzeti 'rizik' prihvaćanja. Želja mi je da institucije uvijek budu spremne pomoći u vezi s tim, ozbiljno bdijući, no i pojednostavljujući proces koji je neophodan da bi se ostvario san brojnih malenih kojima je potrebna obitelj, i brojnih supružnika koji se žele darovati u ljubavi. Molim da se nitko ne osjeti uskraćen povezanosti s očinskom ljubavi.''

Na kraju je molio zagovor svetog Josipa da zaštiti i pomogne siročadi te da zagovara parove koji žele imati dijete. 

Na kraju kateheze izmolio je molitvu:

Sv. Josipe, Ti koji si ljubio Isusa očinskom ljubavlju, budi blizu brojnoj djeci koja nemaju obitelj i žele oca i majku. Podrži supružnike koji ne mogu imati djece, te im pomogni da po ovoj patnji otkriju veći plan. Ne daj da ikomu nedostaje dom, povezanost, osoba koji bi se o njemu ili njoj brinula; i ozdravi sebičnost onih koji se zatvaraju životu, kako bi otvorili srca ljubavi. Amen.