Svjedoci: sveta Terezija od Djeteta Isusa, zaštitnica misija

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Pred nama su ovdje relikvije svete Terezije od Djeteta Isusa, sveopće zaštitnice misija. Lijepo je to u prigodi razmišljanja o evangelizacijskoj strasti, o apostolskom žaru. Danas dopustimo da nam pomogne svjedočanstvo svete Terezije. Rođena je prije 150 godina i na ovu obljetnicu namjeravam posvetiti apostolsko pismo.

Ona je zaštitnica misija, ali nikad nije bila u misijama. Bila je redovnica karmelićanka i njezin život bio je obilježen malenošću i slabošću: sama je sebe nazivala "malim zrnom pijeska". Zbog narušena zdravlja, preminula je u 24. godini života. Iako joj je tijelo bilo nemoćno, srce je bilo živo, misionarsko. U svom dnevniku zapisala je da želi biti misionarka, i to ne samo nekoliko godina, nego cijeli život. Štoviše, do kraja svijeta. Terezija je bila "duhovna sestra" nekoliko misionara: iz samostana ih je pratila svojim pismima, molitvom i neprestanim prinosom žrtava za njih. Bez tjelesne prisutnosti, zauzimala se za misije, poput motora koji, skriven, vozilu daje snagu kako bi išlo naprijed. No, često ju nisu shvaćale njezine susestre: od njih je dobivala "više trnja nego ruža", ali sve je prihvaćala s ljubavlju, sa strpljivošću, prikazujući uz svoju bolest i osude i nerazumijevanja. I činila je to s radošću, za potrebe Crkve, kako bi, govorila je, svi bili "posuti ružama", a posebno oni najudaljeniji.

Sada se pitam, možemo se svi pitati: sav taj žar, misionarska snaga i radost zagovora, odakle dolaze? To nam pomažu razumijeti dva događaja koja su se dogodila prije nego što je Terezija ušla u samostan. Prvi se odnosi na dan koji joj je promijenio život, Božić 1886., kada je Bog učinio čudo u njezinu srcu. Nedugo nakon toga Terezija je napunila 14 godina. Kao najmlađa kćer, bila je miljenica sviju ali nije bila razmažena. Vrativši se s Mise polnoćke, otac, jako umoran, nije htio nazočiti otvaranju kćerinih darova, te je rekao: "Dobro da je posljednja godina!" Nakon 15. godine nisu se više davali darovi. Tereziji, koja je bila vrlo osjetljive naravi i sklona suzama, rastužila se, popela se u svoju sobu i zaplakala. No, brzo je suspregnula suze, sišla i, ispunjena radošću, upravo ona razveselila svog oca. Što se dogodilo? One noći, u kojoj je Isus iz ljubavi postao slab, ona je postala snažna duhom, pravo čudo: u nekoliko trenutaka izišla je iz zatvora svoje sebičnosti i samosažaljenja i počela je osjećati da je "milosrđe ušlo u njezino srce, želeći zaboraviti samu sebe" (usp. Rukopis A, 133-134). Svoju revnost otad je usmjerila prema drugima, kako bi pronašli Boga, i umjesto da traži utjehe za sebe, počela je "tješiti Isusa, učiniti da ga duše zavole", jer – primijetila je Terezija– ''Isus je bolestan od ljubavi i […] bolest ljubavi može se izliječiti samo ljubavlju'' (Pismo Marie Guérin, srpanj 1890.).

Eto svrhe svakog njezina dana: "ljubiti Isusa" (Pismo Céline, 15. listopada 1889.), zagovarati za druge. Napisala je: ''Željela bih spasiti duše i zaboraviti sebe zbog njih: željela bih ih spasiti i nakon svoje smrti'' (Pismo o. Roullanu, 19. ožujka 1897.). Više je puta rekla: ''Provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji''. To je prvi događaj koji joj je promijenio život kada je imama 14 godina. 

Taj je njezin žar, prije svega bio usmjeren prema grješnicima, prema "dalekima". To otkriva drugi događaj. Terezija je saznala za kriminalca osuđena na smrt zbog strašnih zločina. Zvao se Enrico Pranzini, koji je proglašen krivim za brutalno ubojstvo troje ljudi, osuđen na giljotinu, ali nije želio primiti utjehu vjere. Terezija je to uzela k srcu i činila sve što je mogla: molila je na sve moguće načine za njegovo obraćenje, kako bi onaj kojeg s bratskom samilošću naziva "jadnim bijednikom Pranzinijem" pokazao mali znak pokajanja i dao mjesta Božjemu milosrđu u koje Terezija slijepo vjeruje. Kazna je bila izvršena. Sljedećeg dana Terezija je pročitala u novinama da je Pranzini, neposredno prije no što je spustio glavu na mjesto pogubljena, ''iznenada, obuzet trenutnim nadahnućem, okrenuo se, zgrabi raspelo koje mu je svećenik davao i tri puta poljubi svete rane'' Isusove. Svetica je komentirala: ''Tada je njegova duša otišla primiti milosrdni sud Onoga koji je rekao da će u nebu biti više radosti zbog jednog grešnika koji se pokaje nego za devedeset i devet pravednika koji ne trebaju pokajanje!'' (Rukopis A, 135).

Braćo i sestre, evo snage zagovora koja je potaknuta ljubavlju, to je motor misija. Misionari, naime, kojima je Terezija zaštitnica, nisu samo oni koji odlaze daleko, uče nove jezike, čine dobra djela i vješti su u naviještanju; ne, misionar je svatko tko živi, ondje gdje se nalazi, kao oruđe Božje ljubavi; on je taj koji čini sve da kroz njegovo svjedočanstvo, njegovu molitvu, njegov zagovor prođe Isus. To je apostolska revnost koja, sjetimo se uvijek, nikad ne djeluje preko prozelitizma, nikada ili prisilno, nikada nego privlačnošću. Vjera se rađa zbog privlačnosti: kršćaninom se ne postaje zato što je netko prisiljen, nego zato što ga je dirnula ljubav. Prije tolikih sredstava, metoda i struktura koje ponekad odvlače pažnju od bitnog, Crkva treba srca poput Terezijina, srca koja nas privlače ljubavi i približavaju Bogu. 

Zamolimo sveticu, čije relikvije imamo ovdje, za milost da nadvladamo svoju sebičnost i zamolimo ju žar zagovora kako bi privlačnost bila veća za ljude te da druge upoznamo s Isusom i da On bude ljubljen.
 

''Na kraju opće audijencije Sveti se Otac uputio u Sveučilišnu bolnicu ''A. Gemelli'', gdje će u ranim poslijepodnevnim satima biti podvrgnut kirurškoj operaciji laparotomije i plastičnoj operaciji trbušne stijenke s protezama u općoj anesteziji.

Operacija, koju je ovih dana organizirao liječnički tim koji pomaže Svetom Ocu, postala je nužna zbog ukliještene incizijske kile koja uzrokuje recidivirajuće, bolne i pogoršavajuće subokluzivne sindrome.

Boravak u zdravstvenoj ustanovi trajat će nekoliko dana kako bi se omogućio normalan postoperativni tijek i potpuni funkcionalni oporavak."