Tašt čovjek je vječni prosjak pažnje, a zavist vodi u mržnju

Papa Franjo rekao je prije nagovora da je još uvijek malo prehlađen, stoga je zamolio mons. Ciampanellija da pročita današnju katehezu koju prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, danas ćemo promotriti dva smrtna glavna grijeha koja nalazimo u velikim popisima koje nam je duhovna tradicija ostavila: zavist i taštinu.

Počnimo sa zavišću. Čitamo li Sveto pismo (usp. Post 4), ona nam se čini kao jedan od najstarijih mana: Kajinova mržnja prema Abelu oslobađa se kad shvati da su prinosne žrtve njegova brata ugodne Bogu. Kajin je bio prvorođenac Adama i Eve, uzeo znatan dio očeva nasljedstva; ipak, dovoljno je da Abel, mlađi brat, uspije u malom pothvatu, da Kajin postane mrgodan. Lice zavidnika uvijek je tužno: pogled mu je spušten, čini se da neprestano pretražuje tlo, ali zapravo ne vidi ništa jer mu je um obavijen mislima punim zlobe. Zavist, ako nije kontrolirana, vodi u mržnju prema drugima. Abel će biti ubijen od Kajinove ruke, koji nije mogao podnijeti bratovu sreću.

Zavist je zlo koje se istražuje ne samo u kršćanskom kontekstu: ona je privukla pažnju filozofa i učenjaka svih kultura. U osnovi, ona je odnos mržnje i ljubavi: želimo zlo drugome, ali potajno želimo biti poput njega. Drugi je objava onoga što bismo htjeli biti, a što u stvarnosti nismo. Njegova sreća čini nam se kao nepravda: sigurno bismo – mislimo – puno više zaslužili njegove uspjehe ili njegovu sreću!

U korijenu ovog poroka nalazi se lažna ideja o Bogu: ne prihvaća se da Bog ima svoju vlastitu "matematiku", različitu od naše. Na primjer, u Isusovoj prispodobi o radnicima koje vlasnik zove da idu u vinograd u različita doba dana, oni koji prvi dođu, vjeruju da imaju pravo na veću plaću od onih koji su posljednji došli; ali gospodar svima daje istu plaću i kaže: ''Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?'' (Mt 20,15). Htjeli bismo Bogu nametnuti našu sebičnu logiku, ali Božja logika je ljubav. Dobra koja nam On daje stvorena su da ih dijelimo. Zato sveti Pavao potiče kršćane: "Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! " (Rim 12,10). Evo lijeka za zavist!

I dolazimo do drugog poroka koji danas propitkujemo: taština. Ide ruku pod ruku s demonom zavisti, a zajedno ova dva poroka tipična su za osobu koja teži biti centar svijeta, slobodna iskorištavati sve i svakoga, predmet svake hvale i ljubavi. Taština je prenapuhano i neutemeljeno samopoštovanje. Hvalisava osoba ima preveliko "ja": nema empatije i ne shvaća da na svijetu postoje i drugi ljudi osim njega. Njegovi su odnosi uvijek instrumentalizirani, obilježeni ugnjetavanjem drugih. Njegovu osobu, njegove podvige, njegove uspjehe treba pokazati svima: on je vječni prosjak pažnje. A ako ponekad njegove kvalitete nisu prepoznate, tada postaje žestoko ljut. Drugi su nepravedni, ne razumiju, nisu na visini. U svojim spisima Evagrije Pontski opisuje gorku priču nekog redovnika pogođenog taštinom. Događa se da se nakon prvih uspjeha u duhovnom životu već osjeća da je postigao, a onda žuri u svijet kako bi primio njegovu slavu. Ali, ne shvaća da je tek na početku svog duhovnog puta i da ga vreba kušnja koja će ga ubrzo natjerati da padne.

Za iscjeljenje taštog, duhovni učitelji ne predlažu puno lijekova. Jer u konačnici zlo taštine ima svoj lijek u sebi: hvale koju se tašt nadao požnjeti u svijetu, uskoro će se okrenuti protiv njega. Koliko osoba, koje su zavedene lažnom slikom o sebi, padaju u grijehe kojih bi se ubrzo posramili!

Najljepšu uputu za nadvladavanje taštine nalazimo u svjedočanstvu svetoga Pavla. Apostol se uvijek morao nositi s nedostatkom koji nikad nije mogao nadvladati. Tri je puta molio Gospodina da ga oslobodi te muke, ali mu je na kraju Isus odgovorio: ''Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje." Od toga je dana Pavao bio oslobođen. A njegov bi zaključak trebao postati i naš: ''Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova'' (2 Kor 12,9).