"Tuga je prepreka kojom nas Napasnik želi obeshrabriti"

Sveti Otac nastavio je niz kateheza o razlučivanju. Danas je govorio o suhoći, koja je sastavni dio procesa razlučivanja. Katehezu donosimo u cijelosti.

- Draga braćo i sestre, dobar dan! Razlučivanje, kao što smo vidjeli u prethodnim katehezama, u prvom redu nije logičan postupak; usredotočuje se na djela, a djela imaju afektivnu konotaciju, što treba prepoznati, jer Bog govori srcu. Uđimo, dakle, u prvi afektivni način djelovanja, predmet razlučivanja: suhoća. O čemu se radi?

Suhoća je definirana ovako: ''Tama duše, unutarnji nemir, težnja prema niskim i zemaljskim stvarima, nespokoj zbog raznih uznemirenosti i iskušenja: tako duša naginje nepovjerenju, bez nade je i bez ljubavi, postaje lijena, mlaka, tužna i kao da je odvojena od svoga Stvoritelja i Gospodina'' (Sv. Ignacije L., Duhovne vježbe, 317). Vjerujem da smo svi na neki način doživjeli suhoću. Problem je kako ju iščitati, jer i ona ima nešto važno reći, a ako se žurimo osloboditi je se, riskiramo izgubiti ju.

Nitko ne bi volio biti pust, tužan. Svi mi želimo život koji je uvijek radostan, sretan i ispunjen. No, osim što to nije moguće, ne bi bilo ni dobro za nas. Zapravo, promjena u životu usmjerenom na poroke može započeti iz tuge, grižnje savjesti za ono što je učinjeno. Vrlo je lijepa etimologija ove riječi: "grižnja savjesti". Doslovno, to je savjest koja grize, koja ne daje mira. Alessandro Manzoni, u ''Zaručnicima'', dao nam je sjajan opis grižnje savjesti kao prilike za promjenu vlastitog života. Ovo je čuveni dijalog između kardinala Federica Borromea i Neimenovanog, koji se nakon strašne noći pojavljuje shrvan pred kardinalom koji mu se obraća iznenađujućim riječima: ''‘Imate dobru vijest za mene, a toliko ju moram čekati?’ ‘Dobru vijest, ja? Imam pakao u srcu [...]. Recite mi, ako znate, koja je to dobra vijest.’ ‘Da je Bog dotaknuo vaše srce i želi vas učiniti svojim’, smireno je odgovorio kardinal'' (pogl. XXIII.). Čovjek Božji zna duboko uočiti što se događa u srcu.

Važno je naučiti čitati tugu. U naše vrijeme nju se uglavnom doživljava negativno, kao zlo koje treba izbjegavati pod svaku cijenu. No, ona može biti neizostavno životno zvono, alarm koji nas poziva na istraživanje bogatijih i plodnijih krajolika negoli izbjegavanje i prolaznost koji nam to ne dopuštaju. Sveti Toma definira tugu kao bol duše: poput živaca za tijelo, ona ponovno budi pažnju pred mogućom opasnošću ili zanemarenim dobrom (usp. Summa Th. I-II, q. 36, a. 1). Zbog toga je neophodna za naše zdravlje, štiti nas jer ne štetimo sebi i drugima. Bilo bi puno teže i opasnije ne predosjetiti ovaj osjećaj.

Za one koji imaju želju činiti dobro, tuga je prepreka kojom nas Napasnik želi obeshrabriti. U tom slučaju, čovjek mora djelovati upravo suprotno od onoga što je pred njim, odlučan nastaviti ono što je odlučio učiniti (usp. Duhovne vježbe, 318). Mislimo na posao, učenje, molitvu, preuzetu obvezu: ako bismo se prepustili čim osjetimo dosadu ili tugu, nikad ništa ne bismo dovršili. To je iskustvo također u duhovnom životu: put prema dobru, podsjeća Evanđelje, uzak je i ide uzbrdo, zahtijeva borbu, samosvladavanje. Počnem moliti, ili se posvetim dobrom djelu, i, čudno, upravo tada sjetim se onoga što trebam hitno učiniti.

Za one koji žele služiti Gospodinu, važno je da ih ne vodi suhoća. Nažalost, neki odluče napustiti molitveni život, ili izbor koji su odabrali, brak ili redovnički život, potaknuti suhoćom, a da prije toga nisu zastali i prepoznali to stanje duha, a nadasve bez pomoći nekog vodstva. Mudro je pravilo ne činiti promjene kad si u suhoći. Bit će to kasnije, bolje nego trenutačna odluka, kako bismo uvidjeli je li to dobar ili manje dobar izbor.

Zanimljivo je primijetiti u Evanđelju da Isus odbija kušnje stavom čvrste odluke (usp. Mt 3,14-15; 4,11-11; 16,21-23). Situacije kušnje dolaze mu s raznih strana, ali uvijek, pronalazeći u Njemu tu čvrstoću, odlučan vršiti Očevu volju, umanjuju se i nestaju prepreke na putu. U duhovnom životu kušnja je važan trenutak, Biblija ga izričito ističe: "Ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju" (Sir 2,1). To je kao kad profesor ispituje studenta: ako vidi da zna bitno iz predmeta, ne inzistira: položio je ispit.

Ako znamo kako otvoreno i svjesno proći kroz samoću i suhoću, možemo izaći ojačani s ljudskog i duhovnog aspekta. Ni jedna kušnja nije izvan naših mogućnosti. Sveti Pavao podsjeća nas da nitko nije napastovan iznad svojih mogućnosti, jer Gospodin nas nikada ne napušta i s Njim uza se možemo pobijediti svaku napast (usp. 1 Kor 10,13).