"U srcu svakog muškarca i svake žene postoji sposobnost traženja dobra"

Katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prošlih tjedana razmišljali smo o stožernim krjepostima: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Kao što smo nekoliko puta naglasili, ove četiri krjeposti pripadaju vrlo drevnoj mudrosti koja čak prethodi kršćanstvu. I prije Krista poštenje se propovijedalo kao građanska dužnost, mudrost kao pravilo djelovanja, hrabrost kao temeljni sastojak za život koji teži dobru, umjerenost kao nužna mjera da se izbjegne pretjeranost. Ta baština čovječanstva nije zamijenjena kršćanstvom, već je dovedena u jasan fokus, vrednovana, pročišćena i integrirana.

Dakle, u srcu svakog muškarca i svake žene postoji sposobnost traženja dobra. Duh Sveti je dan kako bi oni koji ga prihvaćaju mogli jasno razlikovati dobro od zla, imali snage prionuti uz dobro, a izbjegavati zlo i pri tom postigli puno samoostvarenje.

Na putu prema punini života, koji pripada sudbini svake osobe, kršćanin uživa osobitu pomoć Duha Isusa Krista. Aktualizira se s darom triju drugih vrlina koje su istinski kršćanske, koje se često zajedno navode u spisima Novoga zavjeta. Ovi temeljni stavovi, koji obilježavaju život kršćana, jesu vjera, nada i ljubav. Možemo ih zajedno ponoviti: vjera, nada i ljubav!

Kršćanski su ih pisci ubrzo prozvali 'teologalnim' krjepostima, jer se primaju i žive u odnosu s Bogom, kako bi ih razlikovali od ostalih nazvanih 'stožernima' jer čine 'stožer' dobroga života. I jedne i druge, koje dolaze od Duha Svetoga, uspoređene u mnogim sustavnim razmišljanjima, stvorile su prekrasan sedmerostruki popis vrlina koji se često suprotstavlja popisu sedam smrtnih grijeha. Ovako Katekizam Katoličke Crkve definira djelovanje teologalnih krjeposti: ''One uspostavljaju, oživljavaju i karakteriziraju moralno djelovanje kršćanina. One informiraju i oživljavaju sve moralne vrline. Bog ih ulijeva u duše vjernika kako bi mogli djelovati kao njegova djeca i zavrijediti vječni život. Oni su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u sposobnostima ljudskog bića'' (br. 1813).

Dok je rizik glavnih krjeposti stvaranje muškaraca i žena koji su heroji u činjenju dobra, ali sve u svemu sami, izolirani, veliki je dar teoloških krjeposti postojanje življeno u Duhu Svetom. Kršćanin nikad nije sam. On ne čini dobro golemim naporom osobnog zalaganja, već zato što, kao ponizni učenik, hoda iza Učitelja, Isusa. Teološke vrline veliki su protuotrov za samodostatnost. Koliko se često neki moralno besprijekorni muškarci i žene izlažu opasnosti da, u očima onih koji ih poznaju, postanu drski i arogantni! Opasnost je to na koju nas dobro upozorava Evanđelje, gdje Isus preporučuje svojim učenicima: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ (Lk 17,10). 

Oholost je snažan otrov: samo jedna kap dovoljna je da uništi cijeli život koji karakterizira dobrota. Osoba je možda izvršila brdo milosrđa, možda požnjela priznanje i pohvalu, ali ako je sve to činila samo za sebe, da sebe uzvisi, može li se još uvijek smatrati čestitom osobom?

Dobro nije samo cilj, već i put. Za dobro treba puno diskrecije, puno ljubaznosti. Iznad svega, dobro se treba lišiti te ponekad preglomazne prisutnosti koja smo mi. Ako svaku radnju koju poduzimamo u životu činimo samo za sebe, je li ta motivacija doista toliko važna?

Za ispravljanje svih ovih situacija koje ponekad postaju bolne, teološke krjeposti veoma pomažu, osobito u trenutcima pada, jer ponekad padnu i oni koji imaju dobre moralne namjere. I oni koji svakodnevno prakticiraju krjepost ponekad griješe: inteligencija nije uvijek jasna, volja nije uvijek čvrsta, strasti nisu uvijek svladane, hrabrost ne pobjeđuje uvijek strah. Ali, ako otvorimo svoje srce Duhu Svetom, On u nama oživljava teologalne krjeposti tako da, ako smo izgubili povjerenje, Bog nas ponovno otvara vjeri; ako smo malodušni, Bog u nama budi nadu; ako nam je srce otvrdnulo, Bog ga svojom ljubavlju omekšava.