Vjeroučitelji su blago Crkve

Papa Franjo nastavio je ciklus kateheza o evangelizaciji i apostolskom žaru prenošenja vjere. Danas je na poseban način spomenuo vjeroučitelje i svjedočanstvo sv. Daniela Combonija koji je svoje poslanje pronašao pomažući potrebitima i evangelizirajući u Africi. Katehezu Svetog Oca prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U hodu kateheze o strasti za evangelizacijom, apostolskom žaru, danas se usredotočujemo na svjedočanstvo svetog Daniela Combonija. Bio je apostol pun revnosti za Afriku. O tim je narodima napisao: ''Zavladali su mojim srcem koje živi samo za njih'' (Zapisi, 941); ''Umrijet ću s Afrikom na usnama'' (Zapisi, 1441). Lijepo! I ovako im se obratio: ''Najsretniji moj dan bit će onaj u kojemu ću moći dati svoj život za vas'' (Zapisi, 3159). To je izraz osobe zaljubljene u Boga i braću kojoj je služio u misiji, o kojima se nikada nije umorio prisjećati se da je ''Isus Krist trpio i umro za njih'' (Zapisi, 2499; 4801).

Izjavio je to u kontekstu koji je bio karakteriziran užasom ropstva, kojemu je svjedočio. Ropstvo "postvaruje" (o. p. čini ga kao da je stvar) čovjeka, čija se vrijednost svodi na to da bude nekome ili nečemu koristan. Ali Isus, Bog koji je postao čovjekom, uzdigao je dostojanstvo svakog čovjeka i razotkrio lažnost ropstva.

Comboni je u Kristovu svjetlu postao svjestan zla ropstva; također je shvatio da je društveno ropstvo ukorijenjeno u dubljem ropstvu, onom srca, onom grijeha, od kojeg nas Gospodin oslobađa. Kao kršćani pozvani smo boriti se protiv svakog oblika ropstva. Međutim, na žalost, ropstvo, kao ni kolonijalizam, nije stvar prošlosti. Na žalost. U Africi koju je Comboni toliko volio, danas razdiranoj brojnim sukobima, ''nakon političkog, pokrenut je jednako porobljavajući 'ekonomski kolonijalizam' (…). To je drama pred kojom ekonomski najnapredniji svijet često zatvara oči, uši i usta." Stoga ponavljam svoj apel: ''Prestanite gušiti Afriku. To nije rudnik koji treba iskorištavati niti tlo koje treba pljačkati'' (Sastanak s vlastima, Kinshasa, 31. siječnja 2023.).

Vratimo se priči o sv. Danielu. Nakon što je jedno vrijeme proveo u Africi, morao je napustiti misiju iz zdravstvenih razloga. Previše je misionara umrlo nakon što su se razboljeli, zbog nedostatka znanja o lokalnoj situaciji. No, ako su drugi napustili Afriku, ne i Comboni. Nakon vremena razlučivanja, osjetio je da ga Gospodin nadahnjuje novim načinom evangelizacije, koji je sažeo ovim riječima: ''Afrikom spasiti Afriku'' (Spisi, 2741f). To je snažna intuicija, u kojoj nema ni primjese kolonijalizma, a doprinijela je obnovi misionarskog zauzimanja: evangelizirani ljudi nisu bili samo "objekti", nego "subjekt" misije. Sveti Daniel želio je sve kršćane učiniti protagonistima evangelizacijskog djelovanja.

U tom je duhu mislio i djelovao cjelovito, uključujući mjesni kler i promičući laičku službu vjeroučitelja. Vjeroučitelji su blago Crkve. Vjeroučitelji su oni koji idu naprijed u evangelizaciji. Na taj je način osmislio i ljudski razvoj, vodeći računa o umjetnosti i profesijama, promičući ulogu obitelji i žene u preobrazbi kulture i društva. Koliko je važno, čak i danas, unaprjeđivati vjeru i ljudski razvoj unutar konteksta misije, umjesto presađivanja vanjskih modela ili ograničavanja na sterilno blagostanje! Ni vanjski modeli ni blagostanje. Uzeti iz kulture naroda put kojim se onda treba evangelizirati. Evangelizirati kulturu i inkulturirati Evanđelje, to ide zajedno. 

Combonijeva velika misionarska strast, međutim, nije bila uglavnom plod ljudskog angažmana. Nije bio vođen svojom hrabrošću niti motiviran samo važnim vrijednostima, kao što su sloboda, pravda i mir. Njegov je žar rođen iz evanđeoske radosti, crpio je iz Kristove ljubavi i vodio do ljubavi prema Kristu! Sveti Daniel je napisao: ''Tako teška i mukotrpna misija kao što je naša ne može živjeti od patine, na podanicima beskičmenjacima punim sebičnosti i samih sebe, koji se ne brinu kako treba za zdravlje i obraćenje duša''. To je drama klerikalizma koji sve kršćane, i laike, dovodi do klerikalizacije i pretvara ih, kako kaže ''podanicima beskičmenjacima punih sebičnosti''. To je pošast klerikalizma!

I dodaje: ''Moramo ih zapaliti ljubavlju, koja izvire iz Boga i iz ljubavi Kristove; a kad istinski ljubiš Krista, tada su oskudice, patnje i mučeništvo slatki'' (Zapisi, 6656). Želja mu je bila vidjeti gorljive, radosne, predane misionare: misionare – pisao je – ''svete i sposobne. […] Prvo: svetci, to jest slobodni od grijeha i ponizni. Ali, to nije dovoljno: potrebna je ljubav koja službenike čini sposobnima." (Zapisi, 6655). Izvor misionarske sposobnosti, za Combonija, jest ljubav, osobito žar da patnju drugih učini vlastitom. Njegova evangelizacijska strast nikada ga nije vodila da djeluje kao solist, nego uvijek u zajedništvu u Crkvi. ''Moram samo svoj život posvetiti zdravlju tih duša'', napisao je, ''želio bih imati tisuću da ih istrošim u tu svrhu.'' (Zapisi, 2271). 

Braćo i sestre, sv. Daniel svjedoči ljubav Dobrog Pastira, koji traži izgubljene i daje svoj život za stado. Njegov žar bio je energičan i proročki u suprotstavljanju ravnodušnosti i isključenosti. U svojim se pismima srdačno prisjetio svoje ljubljene Crkve, koja je Afriku predugo zaboravila. Combonijev san je Crkva koja čini zajednički cilj s raspetima povijesti, kako bi s njima doživjela uskrsnuće. U ovom trenutku bih vam nešto predložio: sjetite se raspetih današnjice, muškaraca, žena, djece, starijih, svih onih koji su raspeti nepravdom i dominacijom. Sjetimo ih se i molimo za njih. Njegovo svjedočanstvo kao da ponavlja svima nama, muškarcima i ženama Crkve: "Ne zaboravite siromahe, ljubite ih, jer u njima je prisutan Isus raspeti koji čeka da uskrsne". Ne zaboravite siromašne!

Prije nego što sam došao ovamo susreo sam se s brazilskim zakonodavcima, pravnicima koji rade za siromahe, koji promoviraju siromašne zajedno s društvenom pravdom. Oni ne zaboravljaju siromahe. Rade za siromahe. Vama kažem: ne zaboravite siromašne, jer oni će biti oni koji će vam otvoriti vrata neba!

Hvala!