Zvao sam ih braćom i sestrama

Odrastao sam u specifičnoj obitelji. Većinom dok ljudima prepričavam sve okolnosti svog obiteljskog stabla, nađem se u situaciji da to moram učiniti ponovno, jer mnogima, na prvu, ne bude najjasnije o čemu se radi.

Rođen sam kao jedino dijete svojih roditelja, ali imam dva starija brata i jednu stariju sestru. Kako je to moguće? Jednostavno. Majka je u svojim dvadesetima ostala udovica s dvoje djece, a otac je u svojim tridesetima proživio rastavu braka, izgubivši skrb nad svojim tek rođenim sinom. Nekad kasnije, moji roditelji su se upoznali te ubrzo dobili mene, svoje prvo i jedino zajedničko dijete. 

U spomenutom objašnjavanju znam spomenuti onaj prefiks „polu“, ali u praksi taj „polu“ nama, manje-više, nije predstavljao neku zapreku. Iako, ne mogu reći da je situacija uvijek bila savršena. Bilo je tu, naravno, puno odstupanja. Nekad sam se znao osjećati kao Josip, povlašteni Izakov sin. Osjetio bih krivnju jer sam jedini u obitelji dobio sve ono osnovno što mi je bilo potrebno. Jedini sam imao i oca i majku, jedini nisam proživio smrt roditelja, jedini nisam proživio njihovu rastavu. 

U takvim okolnostima često nije bilo ugodno živjeti. Žudio sam za pravdom u svojoj obitelji, htio sam da se svatko od nas djece osjeti voljenim, željenim i posebnim. Naravno, razlika u odnosu prema meni, osobito od strane mog oca, u odnosu na moju braću i sestru, bila je izrazito vidljiva. I zbog toga se često u zraku osjetila nevidljiva barijera koja nas je, nažalost, razdvajala. U djetinjstvu toga nisam bio svjestan, ali sam u nešto zrelijoj dobi shvatio da mi je „više dano“, te da se od mene stoga i „više traži“ (Lk 12, 48).

Često sam osjećao da su neke stvari iznimno nepravedne. Kao da sam se podsvjesno ljutio na Boga jer nije mojoj sestri i mojoj braći, kao i meni, omogućio oba roditelja – i oca i majku. Dugo sam kao dijete u sebi to sve gutao kao neku nepravdu koju život donese i s kojom se jednostavno, kako je to popularno u narodu reći, moraš nosit'. „Šta ćeš, život je takav...“ – često se zna reći. I vjerujem da bih i osobno vjerovao u takvu, nepravednu, definiciju života da nisam proteklih godina, Božjom milošću, spoznao samog Krista.

Izaija nam o tom istom Kristu naviješta kako je On „naše boli na se uzeo“ (Iz 53, 4), a još prije David je pisao: „Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.“ (Ps 27, 10). Sva ta Božja obećanja postepeno su mi pomogla da promijenim svoju žalosnu perspektivu. Shvatio sam da postoji nada te da molitvom lako mogu promijeniti neke životne okolnosti. Stoga sam u svoje molitvene nakane sve češće stavljao svoju braću i sestru. Molio sam Boga da i oni iskuse osjećaj sinovstva, da i oni osjete da su voljeni, ljubljeni i jedinstveni – da osjete da ih Bog nije zaboravio. Osjećao sam da tu leži onaj moj udio u „kome je više dano, od njega će se više i tražiti.“

I stvarno, već sada vidim ogromne plodove. Bog je posložio okolnosti tako da je obnovio neke razorene odnose unutar moje kompleksne obitelji, nekima je obnovio srce, a svima nam je dao puno više međusobnog razumijevanja i ljubavi. 

Iako okolnosti još uvijek nisu savršene, iako još uvijek imamo borbenih i konfliktnih situacija, naši odnosi su bolji nego ikada. I sada, iz ove perspektive, mogu reći da sam zahvalan na svojoj situaciji. Zahvalan sam Bogu što mi je podario polubraću i polusestru. I učinio da taj „polu“ u odnosu jednostavno izbacim te da ih zovem: brate i sestro. 

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.