Elvir Tabaković: Od poznatog fotografa do ulaska u samostan

Preuzeto iz časopisa Susret (br. 2)

Sveti Augustin je izrekao poznatu misao: »Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.« Svatko od nas ima svoju životnu povijest, svoja lutanja i traženja. No jednom kada pronađemo smisao života i svoj poziv, sve počinjemo gledati drukčijim očima. Sve one stvari koje su nas možda prije ispunjale pokazuju se kao lažni sjaj koji nas je odvlačio od prave sreće ― od Boga. Slijedi svjedočanstvo jednoga mladića koji je po mjerilima svijeta imao sve, ali je sve ostavio jer je spoznao bogatstvo Božje privlačnosti.

Elvire, ti si već u medijima davao svoje svjedočanstvo obraćenja i odluke da stupiš u samostan. Možeš li se ukratko predstaviti našim čitateljima koji možda još nisu čuli za tebe.
U svojoj 12. godini prestao sam vjerovati u Boga i općenito u postojanje nadnaravne (duhovne) stvarnosti. Nakon završene gimnazije u Osijeku upisao sam studij filmskog snimanja na akademiji u Zagrebu. Usporedno sam radio kao fotoreporter te prirodom posla svakodnevno bio u izravnom doticaju s javnim osobama kroz aktualna društvena, politička i sportska događanja. Nekoliko godina kasnije napustio sam studij i počeo raditi za časopis Auto klub, gdje mi je osnovna zadaća bila voziti i fotografirati najnovije automobile. To osim standardnih testova podrazumijeva i putopise te izvještavanje s raznih utrka, autosajmova i svjetskih prezentacija. To je bio moj posao iz snova. Okružen širokim krugom prijatelja i poznanika, u slobodno sam se vrijeme bavio ekstremnim sportovima ― skejtanjem, bordanjem i kajtsurfanjem. Vremenski i sadržajno, moj život je bio ispunjen do maksimuma. Moje srce pak, kao i srce svakoga čovjeka, bilo je prazno i čeznulo je za ljubavlju. Dragi Bog je tada učinio veliki zahvat koji je rezultirao obraćenjem, darom vjere, potpunijom spoznajom stvarnosti, velikoj zahvalnosti za sve milosne darove koje sam primio te potpunim predanjem Božjoj volji i planu koji nam je svima od vječnosti pripremio. Sada imam 27 godina i redovnički sam kandidat kod augustinskih kanonika od Windesheima u mjestašcu Paring u Njemačkoj. I iznenadio me interes medija s obzirom na to da sam primjerice za izložbe morao pisati dopise i tražiti »veze« kod kolega u redakciji, a sada su se svi javljali samoinicijativno. Iskreno, ne znam što ih je toliko zainteresiralo. Čak sam pomalo sumnjao da bi svjedočanstvo moglo biti iskrivljeno ili nepotpuno, ali moram priznati da su svi u izvještavanju bili iznimno korektni. Meni osobno promocija više nije potrebna, tako da sam shvatio da je Gospodin taj koji se preko tih svjedočanstava htio proslaviti, a u svakom slučaju jedino njemu sva slava i pripada.

Kao što si spomenuo, prije ulaska u samostan živio si načinom života na kojemu bi ti neki sigurno zavidjeli: putovanja po čitavome svijetu, stjecanje društvenoga statusa, zabave, razne sportske aktivnosti, vozio si najbolje automobile. Je li te to sve činilo sretnim? Jesi li prije susreta s Bogom osjećao da ti nešto nedostaje?
Nešto mi jest nedostajalo, ali nisam znao što. Ubijala me ta prolaznost i spoznaja da sve što činim ima ograničen vijek trajanja te da uvijek iznova moram započinjati nove avanture kako bih postigao zanos, sreću i uzbuđenje. Bila je to potraga za potpunim ispunjenjem, a ta čežnja nam je svima ugrađena u srce. Budući da je potpuno ispunjenje moguće pronaći jedino i isključivo u Bogu, našemu Stvoritelju, uzaludno sam ga tražio na krivim mjestima i dobivao samo prolazno veselje koje je s vremenom bivalo sve slabije. Shvatio sam da je taj proces započeo još godinama prije obraćenja i manifestirao se sve jačim doživljajem ispraznosti u svemu što nam svijet prikazuje kao vrhunac života ― avanture, provodi i blještavilo. Naravno, to se nije događalo samo od sebe, nego kao plod zagovorne molitve moje majke Danice, Mije Barade i svih onih koji se mole za mene, ali i svih onih koji mole općenito za redovnička i svećenička zvanja u Crkvi. Time želim sve koji mole za duhovna zvanja ohrabriti i potaknuti na još predaniju molitvu.

Sjećaš li se toga milosnoga trenutka kada si u svome srcu prepoznao što je prava istina?
Iskreno rečeno, mislim da sam cijeli život duboko u srcu znao što je istina, ali sam razumom odbijao to priznati jer se nisam htio odreći nekih grijeha. Tako sam živio život temeljen na laži, ali kad sam se suočio s istinom, cijela koncepcija se urušila. Dakle, prije obraćenja vjerovao sam kako je cijeli duhovni svijet fantazija koju su ljudi izmislili zbog straha od smrti ili nemogućnosti objašnjavanja prirodnih fenomena. Uspoređujem se s nevjernim Tomom kad sam tijekom molitve oslobođenja doživio da kroz jednu osobu zli duhovi reagiraju na zaziv imena Isusa Krista. Tada sam shvatio da je ime Isusovo zaista nad svakim imenom te da duhovni (nevidljivi) svijet zaista postoji! Unatoč toj živoj spoznaji, zbog vlastite slabosti trebalo mi je godinu dana da napokon kažem: "Gospodin moj i Bog moj!" te prihvatim dar vjere i slobodnom se voljom odlučim na potpuno predanje Gospodinu. Tome su doprinijele Gospine poruke iz Međugorja i Mijo Barada, laik koji vrlo intenzivno koristi darove Duha Svetoga u izgradnji Crkve.

Kada si točno osjetio da te Bog zove u redovništvo? Jesi li se bojao odgovoriti ili si odvažno krenuo u samostan?
Nakon obraćenja i potpunog predanja Božjoj volji svakodnevno sam molio Boga da mi objavi koju je točno službu pripremio za mene. Nimalo slučajno, baš u tjednu molitve za duhovna zvanja i na spomendan bl. Ozane Kotorske (27. travnja 2012.), na svetoj misi kojoj je prethodila sveta ispovijed, Bog mi je u Duhu objavio svećenički poziv. U tim trenutcima sve je došlo na svoje mjesto; toliki detalji iz života tada su dobili svoj puni smisao. Počevši od toga da sam kao dječak govorio da želim biti svećenik, pa sve do činjenice da se nisam mogao trajno vezati ni uz jednu djevojku. Shvatio sam da me dragi Bog stvorio upravo kako bih bio njegov svećenik. I nije tu bilo nikakve euforije. Samo duboki mir koji jedino Bog daje. Dopustite mi da još jednom pružim podršku svima koji se mole: isplati se moliti Boga za duhovna zvanja!

Unatoč milosti koje si primio, postoje li i trenuci kriza i preispitivanja?
Napasti su neizbježne tijekom hodočašća u ovome životu. Stoga moramo bdjeti i moliti da ne padnemo u napast. Kod mene u ovom kratkom razdoblju nije bilo preispitivanja samoga poziva jer je Božja objava bila iznimno jasna, ali razne zamke neprestano se pojavljuju. Njih doživljavam kao priliku za učvršćenje donesene odluke o vršenju Božje volje i Bog mi zaista umnaža vjeru nakon svake dobivene bitke. Iz vlastitog iskustva uviđam da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube, pa tako i svaku napast.

Što tebi znači molitva?
Molitva je uvijek razgovor s Bogom. Mi se Bogu obraćamo govorom ili pjesmom, a Bog nam po Duhu Svetome odgovara u tišini srca ili kroz svoju Riječ u Svetome pismu. Molitvom izražavamo svoju ljubav i zahvalnost, iznova potvrđujemo potpuno predanje Gospodinu te ištemo ozdravljenje i oslobođenje, ali i vremenita dobra. Jako mi se sviđa izreka: "Kad je Bog na prvome mjestu, sve ostalo je na svome mjestu!" Tako i mi svojim molitvenim životom trebamo pokazati da nam je dragi Bog zaista na prvome mjestu.

Živiš u redovničkoj zajednici. Koliko je ona važna za redovnički život?
Bog nas je sve stvorio da živimo u zajednici. Iako nam zbog ograničenosti našeg razuma to nije potpuno shvatljivo, i sam Bog je zajednica u Presvetome Trojstvu, a na nebu su s Bogom u ljubavi potpuno sjedinjeni svi sveci i anđeli Božji. U ovome zemaljskome životu primarna zajednica je obitelj: muž i žena koji žele u suradnji s Bogom stvoriti novi život. Redovnici svojim životom u celibatu daju svjedočanstvo za vječni život te se svjesno odriču zasnivanja nove obitelji kako bi sve svoje vrijeme i energiju poklonili Božjoj službi. Različite su službe, pa su tako i različite redovničke zajednice. Regularni kanonici najstariji su svećenički red u katoličkoj Crkvi čiji korijeni sežu gotovo do apostola. Konkretnu definiciju dobili smo kroz pravilo svetoga Augustina koji je kao biskup živio sa svećenicima. Taj zajednički život meni je osobno važan radi međusobnog podučavanja, podrške, druženja i zajedničke molitve. Isto tako, proživljavanjem raznih međuljudskih situacija imamo priliku biti sveti, praštati, ljubiti.

Što bi savjetovao onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu, a još su neodlučni da se odazovu?
Za mene duhovni poziv nije nešto na što se mi odlučujemo sami od sebe, vođeni vlastitim predodžbama i planovima; to nije samo jedna od mogućih karijera, nego doslovno poziv koji iz Božjih usta izlazi i koji nam je od vječnosti pripremljen. Odlazak u samostan ne smije biti bijeg od stvarnosti, ali i neodlazak u samostan ne smije biti bijeg od Božjeg poziva. Stoga je ključno u prvoj liniji osobno obraćenje u kojem ćemo se slobodno i čvrsto opredijeliti za Božju volju ― kakva god ona bila ― a onda po spoznaji Božje volje s ljubavlju i bezgraničnim pouzdanjem, puni nade napraviti korak vjere. Jer nama se često pogrešni putovi čine ispravnima, a jedino Bog zna što je najbolje. Pitajte Boga i uputit će vas. Nemojte moliti Boga da bude po vašoj volji, nego ponizno i ustrajno molite da spoznate njegovu volju.

O časopisu Susret doznajte više na www.susret.net, a novi broj časopisa može se naručiti preko e-maila konferencija@redovnistvo.hr po cijeni od 10. kuna.