Sjećanje na nezaboravnog župnika msgr. Josipa Frkina

Potkraj Marijinog mjeseca svibnja naš je mali Nikola primio prvu svetu pričest. Slažemo fotografije u obiteljski album i pokazujem mu one s njegovog krštenja. Kao da je bilo jučer. Pita me: „Mama, krstio me velečasni Jožek za kojeg navečer molimo 'Pokoj vječni'“. Odgovaram mu potvrdno i pitam ga sjeća li se dobrog starog župnika? „Zaboravio sam kako je izgledao, ali sjećam se da me znao pomilovati po glavi i reći: 'Mikek, budi dobar dečko!'“, odgovara mi mališan. Njegov odgovor budi mi sjećanja.

Bila sam nešto starija nego što je Nikola, kad je velečasni Josip poveo nas nekoliko djece u Okić. Želio je tamo angažirati limenu glazbu koja je znala svirati crkvene pjesme za Euharistijski kongres svih župa Turopolja. Nakon što je dogovorio sve s „pleh muzikom“ odveo nas je u Repišće u župni ured i zamolio ondašnjeg župnika dozvolu i ključ da nam može pokazati crkvu. Pješice smo od župnog ureda prošetali oko kilometar kroz šumu do župne crkve svete Marije.

Pričao nam je o izrešetanom raspelu koje je stajalo pred crkvom, o tome kako zahvaljujući dojavi aktivistice ondašnjeg SKOJ-a nije likvidiran po kratkom postupku – kako su u to poslijeratno vrijeme završavali brojni svećenici, o tome kako je bio kažnjen zatvorskom kaznom koja mu je na kraju promijenjena u novčanu. Dok nam je pričao, pamtim da u njegovom govoru nije bilo ni malo mržnje. Opravdao je te ljude koji su htjeli nanijeti zlo Crkvi jer, kako je rekao, nisu znali što čine. Kao da je predosjećao veliko zlo koje će se dogoditi u našoj Domovini samo nekoliko godina kasnije, poučio nas je da nikad ne smijemo na zlo odgovarati zlom i na mržnju mržnjom, jer nas Isus uči drugačije. Moramo oprostiti jer dobrota uvijek preobražava ljudska srca. Mi djeca imali smo velike uši, sve smo upijali i pohranjivali u srca.

Rado su se i mladi i stariji okupljali na župi i u crkvi na poziv župnika Josipa kad je nešto trebalo organizirati, čistiti, rušiti, zidati, popravljati ili obnavljati. On je pak znao zahvaliti svima priređujući duhovno bogate svečanosti. Uvijek nas je poticao na molitvu. Bio je župnik zaljubljen u Isusa koji je imao beskrajnu ljubav i razumijevanje za svoje župljane pa je uskoro naša crkva Navještenja postala pre tijesna. Premda su ubrzo mnogi vjernici pripali dvjema novoosnovanim župama, rado su dolazili u naše Navještenje poslušati prigodno slovo svojeg nekadašnjeg župnika. Radovao se našim uspjesima, pozivima, zaposlenjima, diplomama, magisterijima, doktoratima, ali ponajviše od svega osnivanjima naših obitelji, rođenjima i krštenjima djece. Dijelili smo s njim obiteljske radosti i boli, bio je tu i kad smo se smijali, bili u duhovnoj i materijalnoj potrebi i kad smo plakali.

Listajući album zaustavljam se na fotografiji okupljenih vjernika oko, kako je župnik Josip znao reći, poklonića (križnog drva) u Kurilovcu. Molili su krunicu. S krunicom oko vrata za vrijeme Domovinskog rata brojni su naši župljani odlazili na bojište. Znao nam je Župnik, koji je krunice blagoslivljao i darivao ih braniteljima na njihovu zamolbu, reći da mnogi od njih ne znaju moliti krunicu ali vjeruju u moć molitve, pa mi koji nismo na frontu moramo moliti za njih da bi ih naše molitve pratile i čuvale. Nije župniku Josipu bilo lako ratnih godina  ispraćati Ocu u istom danu i po nekoliko mladića, još gotovo djece, muževa i očeva obitelji, koji su iza sebe ostavljali ucviljene majke, slomljene djevojke i zaručnice, žene i djecu nijeme od boli. Pamtim da je jednom došao k nama doma i rekao: 'Ovo je pre tužno. Oni ubijaju našu mladost. Ali dušu nam ne mogu ubiti koliko god pucali. Dat će Bog i doći će kraj ovom zlu.' Rijeke prognanika bile su u to ratno vrijeme dobrodošle na vrata župnog ureda i Caritasa gdje su dobivale materijalnu, duhovnu pomoć i riječ utjehe. Bilo je i onih koji su kucali na župnikova vrata i izigrali njegovo povjerenje i dobrotu. Mislili smo da on tog nije svjestan. Kad smo ga jednom upozorili na siromaha koji je bio sklon da sav novac koji isprosi odmah i zapije, poučio nas je: 'Uvijek pomognite siromaha, a što se tiče ovoga, njemu je piće jednako potrebno kao nama hrana'.

U albumu je i fotografija prvog zavjetnog hodočašća u Mariju Bistricu. „Ja sam zavjetovao župu Jožek – rekao je župnik tati - pa ćemo, ako ne budemo razoreni, uz Božju pomoć, ići do Bistrice i natrag pješice. Pa valjda nas se bude okupilo desetak.“ I okupilo nas se na to prvo zavjetno hodočašće 1992. godine preko četiristo. Na početku križ kojeg smo ponosno nosili izmjenjujući se međusobno, a iza njega s molitvom, pjesmom i razgovorom mi, vjernici Velike Gorice različitih dobi. Premda su mu bile 62 godine župnik Josip je hrabro i ustrajno hodao s nama. Stigli smo na Bistricu, umorni, ranjenih nogu ali presretni. Po dolasku formirali smo procesiju kod kapele svetog Ladislava na ulazu u Mariju Bistricu baš kako ćemo to učiniti i ove godine, 23 put za redom. Imali smo euharistiju na kojoj smo zahvalili što je vojska JNA, koja je s tri strane okruživala naš grad i imala uperene topovske cijevi u našu crkvu Navještenja, napustila mirno Goricu bez ijednog ispaljena metka. Nakon mise vidali smo jedni drugima žuljeve i nastojali što bolje odmoriti umorne noge kako bismo imali snage za povratak. Spavali smo na tavanu pored svetišta i bila je to posebna noć – noć radosti kad smo svi mi župljani – mladi i stariji – disali zahvalno zajedno. Iako je za naše starije župljane župnik za prenoćište osigurao krevete, sjećam se da su nedaleko sestre i mene u vrećama za spavanje, k'o dva taubeka (tako smo ih dugo nakon toga zvali), spavali Ivini mama i tata. Vraćali smo se s Marije Bistrice sljedećeg dana u našu Goricu umorni, teška, polagana ali sretna i ponosna koraka. Ispunili smo zavjet. Stigli smo iza 22 sata, a ispred crkve i u crkvi dočekalo nas je mnoštvo vjernika kao da je misa poldanica. Bili su to oni naši župljani koji nisu imali fizičke snage poći s nama ali su nas pratili mislima i molitvom i bili naša podrška – naša duhovna snaga. Mnogi od onih koji su te prve godine hodočastili na Mariju Bistricu, poput Ivinog tate, tete Katice, kuma Tome… tijekom godina su se preselili u vječnost. Prije četiri godine u dom Očev se uputio i naš župnik Josip.

Dragi naš velečasni župniče Josipe, poznajući Vas vjerujem da je vaša duša na drugoj obali, u Kraljevstvu nebeskom, već okupila oko sebe naše drage i vaše župljane – vašu jedinu zemaljsku ljubav – one koji su otišli prije vas, da nas niste zaboravili i da dočekujete s radošću sve koji prelaze, kako ste to u svojoj oporuci napisali.  „Pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi bili kao zajednica vjere moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja zaručnica – zato Vas ni u nebu neću zaboraviti.“