„Volontiranje je hrana za dušu“

Emilija Rubrik Šehić, rođena je u Vukovaru, a u Iloku je živjela do 1970. godine. Poslije osnovne škole odlazi u Njemačku, u grad Herne, u kojemu pohađa školu za medicinske sestre pri Bolnici sv. Josipa. Poslije šestgodišnjeg školovanja ostaje raditi jednu godinu na Odjelu intenzivne kardiologije u spomenutoj bolnici. Zatim se vraća u Ilok s namjerom da se zaposli u svojoj struci. No, uskoro, budući da joj se ta želja nije uspjela ostvariti, odlazi u Zagreb. Počinje raditi na gastroenterologiji Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« u Mirogojskoj ulici, gdje ostaje sljedećih osam godina. Nakon toga, iz obiteljskih razloga, prelazi u ambulantu medicine rada. Zatim odlazi u privatni sektor, a iz njega u mirovinu.
 
 
Kada je započelo Vaše volontersko iskustvo i čime je bila potaknuta odluka o volontiranju?
Odlaskom u mirovinu otvorio mi se novi prozor u svijet. Konačno sam imala više vremena i mogućnosti da ostvarim svoje snove o pomaganju starijim i nemoćnim ljudima. Susret s prijateljicom, koja je već volontirala u zagrebačkom Caritasu, bio je presudan za moju odluku da započnem s volontiranjem.
 
Koje poslove obuhvaća Vaš volonterski rad u Caritasu?
Od ožujka 2008. god. ulazim u Projekt karitativne skrbi za starije, nemoćne i bolesne osobe u njihovoj kući kojega vodi gospođa Suzana Klarić. U početku sam obilazila deset Caritasovih korisnika da bih sada stigla do broja od četrdeset korisnika. Pokrivam šire područje grada Zagreba. Korisnicima obavljam njegu i higijenu, pratim ih do bolnice ili doma zdravlja, nabavljam im lijekove, mjerim tlak i šećer u krvi te sam im na usluzi i za druge poslove koje mogu obaviti. Također sam uključena u rad Caritasove kuće za beskućnike u Rakitju gdje obavljam slične poslove. Povremeno posjećujem i Caritasovu kuću za žrtve obiteljskog nasilja.
 
Sjećate li se prvog posjeta jednom Caritasovom korisniku?
Moje prvo iskustvo susreta s Caritasovim korisnicima bilo je doista dojmljivo. Gospođa Barbara tada je imala 77 godina. Iako je bila je potpuno slijepa, živjela je sama u svome stanu i sve kućanske poslove obavljala je bez tuđe pomoći. Zračila je neobičnom unutarnjom dobrotom i ljepotom. Još uvijek je posjećujem, a ona i danas, poslije sedam godina, uvijek iznova s veseljem očekuje moj dolazak. Kad god smo zajedno razgovaramo o Bibliji.
 
Kako biste ukratko opisali svoje volontersko iskustvo nakon toliko godina rada?
Vrlo brzo sam shvatila da volonterski rad za mene hrana za dušu i da me ispunjava veseljem. Time su moja očekivanja bila zadovoljena. Dovoljno je vidjeti pogled tih nesretnih i često zaboravljenih ljudi da osjetim sreću - moju i njihovu - zbog svojega prisustva među njima. Moj dolazak u njihov dom donosi radost, a najviše od svega očekuju razgovor jer nerijetko danima nitko ne pokuca na njihova vrata.
 
Što Vas najviše motivira na ustrajan i predan volonterski rad?
Na volontiranje me najviše potiče zadovoljstvo Caritasovih korisnika, ali na poseban način i voditeljica projekta gospođa Suzana, koja uvijek ima ideje za nove poduhvate. Njezina pozitivna energija je zarazna i svojom snagom dodatno me motivira da preuzmem nove obveze. Na tome sam joj jako zahvalna.
 
Zbog kojih razloga biste najviše preporučili volontiranje drugim ljudima?
Volontiranje je cijenjeno u cijelom svijetu, a kod nas se još uvijek, nažalost, ostvaruje u relativno skromnim brojkama. To je zato jer mnogi nisu svjesni koliko takav način komunikacije ispunjava ljudsku osobu - kako korisnika usluge tako i osobu koja volontira. Volontiranje ispunjava srećom svaku osobu koja vjeruje u pomaganje drugima. Za volontiranje treba odvojiti vrijeme i dati ljubav onome tko je treba. Osjećaj zadovoljstva je neprocjenjiv. Jedan sat volontiranja tjedno ne čini se značajnim, ali i on može na lice vratiti iskreni, široki osmjeh, a oči okupati suzama radosnicama.