Kako je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek?

Kako je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek?

Iako u Svetom pismu ne nalazimo mjesta koja bi nam to detaljno tumačila, s kasnijim teološkim promišljanjima, u susretu kršćanstva s filozofskom misli i u rastu Crkve, rodilo se i ovo objašnjenje.

isus.jpg
Autor
mr. Tanja Popec/Laudato
Fotograf
Youtube/screenshot
Objavljeno:
 
10.01.2021 09:02

 

Ovo pitanje aktualno je gotovo koliko i kršćanstvo. Iako u Svetom pismu ne nalazimo mjesta koja bi nam to detaljno tumačila, s kasnijim teološkim promišljanjima, u susretu kršćanstva s filozofskom misli i u rastu Crkve, rodilo se i ovo objašnjenje. Prolazilo je kroz krize, teološka zaoštravanja i hereze, da bi bilo definirano na saboru u Kalcedonu, 451. godine. Ovaj sabor u povijesti Crkve poznat je i kao četvrti, opći. Prethodili su mu oni u Niceji (325.), Carigradu (381.) i Efezu (431.) Sazvao ga je car Marcijan, te je njime doveo do kraja kristološke rasprave prve Crkve. Temeljne postavke bile su: 1. Krist je pravi Bog i pravi čovjek – istobitan je Ocu po božanstvu i nama po čovještu; 2. u Kristu, jednoj osobi sjedinjene su dvije naravi – ljudska i božanska. Pritom su te naravi nepomiješane, nepretvorene, neodvojene i neodjeljive. Vrijedi podsjetiti da je Crkva uvijek vjerovala da je Isus Krist Bog, a u Svetom pismu za to nalazimo brojne potvrde. Tako, primjerice, u Petrovoj vjeroispovijesti čitamo da je On Sin Božji (usp. Mt 14,33), Toma ga zove: 'Gospodin moj i Bog moj' (Iv 20,28). Djela apostolska daju mu osobine Božje – gospodar neba i zemlje (Dj 17,24), a Pismo također govori da Bogu pripada klanjanje (Lk 4,8).

Što je bio 'problem'?

Kao i u slučaju prethodnih sabora, i do Kalcedona su vodila neka kriva učenja. Spoticali su se o pitanje je li onaj Sin Božji rođen od vijeka isti kao i Sin čovječji rođen od Blažene Djevice Marije? Svojom definicijom Kalcedon je posegnuo za baštinom ranijih sabora kako bi dokinuo struje koje su i dalje prožimale tkivo Crkve i narušavale njezino jedinstvo. To je slučaj s Nestorijem čiji je nauk – da su dvije osobe u Isusu Kristu, Božja i čovječja, osuđen u Efezu 431. godine. A još ranije bio je osuđen i arijanizam koji je tvrdio da je Isus Krist stvorenje, a ne Bog kao Otac. Na ta se pitanja nastavljaju i ona o Isusovim naravima. U tom kontekstu spominjem monofizitizam koji nije mogao prihvatiti govor o dvjema naravima u Isusu Kristu. Oni su ustrajali na govoru o jednoj naravi (mone + fysis), što daje slutiti da nisu razlikovali pojmove osoba i narav. Po tome se ljudska narav 'utopila' u božanskoj. Glavni predstavnik, po kojem se ovaj smjer još zove i eutihijanizam, bio je Eutih, carigradski monah. Za njega tijelo Kristovo nije bilo tijelo čovjeka, nego samo tijelo ljudsko. Protiv Isusa Krista kao pravog čovjeka bili su i dokete koji su tvrdili da Isus Krist nije imao pravo ljudsko tijelo, već samo prividno. Zato On nije niti trpio niti umro za nas na križu. Gnostici su mu priznali pravo tijelo, ali ono je imalo određeni 'rok'.

Jedna osoba – dvije naravi

Međutim, Kalcedon je jasno rekao da u Kristovu jedinstvu nema dijeljenja ili rastavljanja naravi. Niti se Božja izgubila u čovječjoj niti se čovječja izgubila u Božjoj, a nije se dogodilo ni njihovo 'miješanje' koje bi 'proizvelo' neku treću narav. Ovdje valja izdvojiti teološki stav aleksandrijskog patrijarha Ćirila koji je u Kristu vidio sjedinjenje dviju naravi, tzv. nepomiješano jedinstvo. Što to znači? Kad u Isusu Kristu djeluje jedna narav, to komunicira drugoj naravi. Primjerice, kad Isus plače, to plače Njegova ljudska narav. No, i ona božanska 'osjeća' djelovanje ljudske naravi. Ćirilova motivacija za ovakvu kristologiju bila je soteriološka, povezana s našim spasenjem, što je jasno iz ovoga: 'Kad Krist ne bi bio Bogočovjek, tj. u jednoj osobi ujedinjene dvije naravi, onda bi za nas bio umro samo čovjek; njegova smrt ne bi imala neizmjerne vrijednosti i ne bi bio mogao otkupiti ljudski rod od pada koji je prouzrokovao istočni grijeh.'

Sjedinjenje dviju naravi

Za Kalcedonski sabor božanska i ljudska sjedinjene su tako da je svaka ostala po prirodi ista, kao i prije sjedinjenja. Radi se o dvije prave, potpune i cjelovite naravi: Božja je rođena od vjekova od Oca, a ljudska/čovječja rođena je u vremenu od Blažene Djevice Marije. Radi se o dvjema integralnih i potpunim naravima u Kristu. Papa Leon Veliki napisao je o tome pismo u kojem tumači da je jedan te isti Isus Krist, Bogočovjek, u kojem postoje i božanske vlastitosti i vlastitosti ljudske naravi. 'Veličanstvo uze poniznost, snaga slabost, vječnost smrtnost.' Biblijski temelj za stav pape Leona Velikog jest Prolog Ivanova evanđelja: 'U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.' No, također tekst nastavlja da je 'Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.' Bog je uzeo lik sluge, ali ne i prljavštinu grijeha. Ušao je u najniže pore ljudskoga postojanja, ali nije napustio svoju slavu. O tome piše i Fil 2,6-11: 'On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika,  zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' – na slavu Boga Oca.'

Ili, jednostavnije...

Što kalcendonski govor zapravo znači? Pojednostavimo: kad je Isus jeo, plakao, spavao, to su bili ljudski čini koji su se događali snagom ljudske naravi, ali u njima je prisutna i božanska narav. Možemo reći da je i Bog plakao, ali nije plakala božanska narav, jer to je radnja ljudske naravi. Međutim, postoji 'communicatio idiomatum' – zajedništvo naravi, što znači kad djeluje jedna, ne isključuje drugu. Na otajstven način to priopćuje drugoj. Isto vrijedi i u slučaju kad je Isus činio znamenja. Činio je to snagom božanske naravi. Nakon Kalcedonskog sabora ovo sjedinjenje naravi nazvat će se 'hipostatsko sjedinjenje', osobno, u smislu dviju naravi u jednoj osobi. Sve što je bilo rečeno o Isusu Kristu i Njegovoj osobi – jednoj s dvije naravi – zapravo je temelj za nauk o spasenju, soteriologiji. Zbog toga je važno za kršćansku vjeru.

Kalcedonska dogma: 

'Slijedeći dakle svete oce, svi mi jednodušno naučavamo, da Gospodina Isusa Krista treba priznavati za jednoga i istoga Sina: isti je savršen u boštvu i isti je savršen u čovještvu; isti je pravi Bog i pravi čovjek iz razumom obdarene duše i tijela; isti je po boštvu istobitan s Ocem, a po čovještvu istobitan s nama, u svemu jednak osim u grijehu (usp. Heb 4,15); isti je po boštvu rođen od Oca prije vjekova, a s druge strane, u posljednje dane je po čovještvu rođen od Marije, djevice (i) Bogorodice, radi nas i radi našeg spasenja; jedan je i isti Krist, jedinorođeni Sin i Gospodin, za koga se priznaje da je u dvije naravi nepomiješan, nepromjenjiv, nepodvojen i nedjeljiv, kod toga nigdje nije radi jedinstva zanijekana različitost naravi, štoviše, ostaje sačuvana vlastitost svake od dviju naravi, koje se sjedinjuju u jednoj osobi i jednoj hipostazi; jedinorođeni Sin, Bog, Riječ, Gospodin Isus Krist nije podijeljen niti podvojen u dvije osobe, nego je jedan te isti, kao što su nas već prije proroci poučili o njemu i o samom Isusu Kristu, i kao što nam je predala vjera otaca.'

Zanimljivosti za kraj: 

Na saboru u Kalcedonu odlučeno je da odredbe svih ranijih sabora ostaju na snazi. Osuđena je simonija, prodaja ređenja i duhovnih milosti. Biskupima nije dopušteno baviti se svjetovnim poslovima. Propisana su pravila za ženidbu lektora i pjevača, što isključuje mogućnost ženidbe s krivovjernicom, a koji su već u takvom braku, moraju i ženu i djecu dovesti u zajedništvo Katoličke Crkve. Također je donesena i zabrana otimanja žena radi ženidbe. Jedna od odredbi tiče se i razine iste časti carigradskom patrijarhu i rimskom papi.

Jeste li znali da postoje Crkve koje nisu prihvatile Kalcedonski sabor? Tako su nastale Istočne pravoslavne (ortodoksne) Crkve, tzv. predkalcedonske Crkve: Armenska apostolska Crkva, Koptska crkva, Sirska istočna pravoslavna Crkva, itd. No, u novije doba, neke od njih potpisale su izjave u kojima su tvrdile da je do raskola došlo zbog različitosti i nerazumijevanja pojmova, a ne zbog različitog nauka.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro