Mali korizmeni vodič

KKC savjetuje: 'Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela)' (KKC, br. 1438).

Krenimo s Isusom. Započnimo s Onim koji je 'korizmenim' putem prvi prošao. Radi se o kušnjama kojima je Isus – kao čovjek – bio izložen u pustinji uoči početka svojega javnog djelovanja.

Zašto je Isus bio napastovan od Zloga? Da nam pokaže na konkretnim primjerima kako se ostaje Božji i na pravom putu, unatoč tomu što Zli nudi prečace i, za oko, misli i društveni status, primamljive ponude. Naime, čovjek se s napastima susreće od početka – od zmije u Rajskom vrtu. I samo milošću Božjom koja mu daje snagu može se oduprijeti zlu.

Smisao pustinje: odricanje od Sotone! Osim s Isusom koji je 40 dana bio u pustinji, u ovom se vremenu sjećamo i izabranog naroda koji je 40 godina lutao pustinjom (Jš 5,10-12). I također je milošću Božjom oslobođen. No, nerijetko mnogi ostaju zarobljeni samo tjeskobom pustinje i teretom tih 40 dana odricanja ili 40 godina lutanja, ali nemojmo izgubiti iz vida je Isus nakon 40 dana pustinje započeo svoje javno djelovanje, a narod svjedočanstvo oslobođenja! Pismo kaže da je Isusa Duh vodio kroz pustinju. 'Napastovanje Isusa očituje kakvo je mesijanstvo Sina Božjega, suprotno onomu što mu ga predlaže Sotona i koje mu ljudi žele pripisati. Zato je Krist pobijedio napasnika za nas. Crkva se svake godine četrdesetodnevnom korizmom sjedinjuje s Isusovim Otajstvom u pustinji“ (KKC, br. 540). A zbog ovoga susreta s brojem 40 korizma se naziva i Četrdesetnica. I druge biblijske epizode vezane su uz broj 40 kao pokornički broj: toliko je dana trajao potop, Mojsije je na Sinaju bio 40 dana, isto toliko putovao je Ilija do Horeba, a 40 dana propovijedao je i Jona Ninivljanima da se obrate. Nakon ispunjenog vremena u znaku broja 40 događalo se Božje očitovanje!

Kako se broji korizma? Počinje na Pepelnicu i završava Misom Večere Gospodnje na Veliki Četvrtak. U Korizmu, po svome sadržaju, ne pripadaju nedjelje, jer je svaka nedjelja Dan Gospodnji, dan u kojem slavimo Kristovo uskrsnuće. Međutim, matematički gledano, brojimo li dane, do Velikog četvrtka dobit ćemo 43, odnosno 44 dana. Njihova bit nije u doslovnom tehničkom brojenju, nego u smislu.

Pepeo po kojem je prvi dan korizme dobio ime – Pepelnica, nastaje iz spaljenih grančica kojima smo prošle godine obilježili Cvjetnicu. Pepeljenje u liturgiju ulazi krajem prvog tisućljeća, a ranije je bilo znak javne pokore. 'Posipati se pepelom' izraz je koji u spontanom govoru koristimo kao znak kajanja, a zapravo je njegovo porijeklo u kršćanskoj tradiciji. Posipanje pepelom znak je pokore i spremnosti na promjenu, što je onda povezano i sa zazivom koji prati znamenovanjem znakom križa: 'Obrati se i vjeruj Evanđelju' (usp. Mk 1,15). Snaga ovog zaziva posebno dolazi do izražaja kada se istakne njegova povezanost s onim što mu prethodi, a to je navještaj Pisma i propovijed. Dakle, obraćenje se događa nakon slušanja i razmatranja Riječi. No, postoji i drugi zaziv koji se rijetko koristi: 'Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti' (usp. Post 2,7). On nas još više podsjeća na krhkost i 'reže' krila ljudske samodostatnosti. Na kraju života svatko od nas vratit će se na svoj početak – u prah iz kojega je stvoren čovjek, a duša će se vratiti svome Stvoritelju. Hoće li na taj put krenuti navezana na propadljiva materijalna dobra, na novac, vlast, imanje?  Naziv Čista srijeda vezan je uz poziv na čistoću srca s kojom želimo proslaviti Uskrs i tako čisti susresti svojega proslavljenog Spasitelja, Isusa Krista. A grančice Cvjetnice – sjećanja na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, ali i izdaju koja je uslijedila ubrzo nakon toga, znak su spaljenosti ljudskih izdaja koje nadoknađujemo odricanjem i djelima ljubavi, osobito u korizmi.

Post i nemrs! Pripadaju vanjskim znakovima unutarnje skrušenosti, kajanja i odricanja. Post, molitva i milostinja – tri su linije intenzivnijega korizmenog djelovanja koje je slijedio i izabrani narod, ali i naš Gospodin Isus Krist. Nije smisao posta i nemrsa u neuzimanju hrane i pića, već u motivaciji kojom to činimo! Isus to jasno naglašava u Evanđelju koje se čita na Pepelnicu (Mt 6,1-6.16-18). Nebeski Otac vidi u skrovitosti... i Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će! Već od apostolskih vremena kršćani su vanjskim postovima slavili Gospodina, a ne sebe i svoju sposobnost tjelesne izdržljivosti bez hrane. Smisao posta i nemrsa nije u skupoj ribi, raskošnim sirevima, dijetnim pićima. Uzdržavanje od hrane, osim jačanju duha koji se u postu bori protiv podložnosti očima i želudcu, može ići u prilog milostinji. Primjerice, ono što se uštedi na hrani u dan posta i nemrsa, može se usmjeriti potrebitima. Post se može primijeniti i na druge užitke, ne samo na hranu i piće. Sve je prisutniji govor i o postu od ružnih navika, pa nam korizma može biti prilika za dugoročne promjene ponašanja – na bolje, naravno!

Crkvene odredbe uz post i nemrs više su preporuke nego doslovni imperativi, iako 5. crkvena zapovijed ističe: 'Obdržavaj propisani post i nemrs". Što doslovno znači postiti? Uzdržati se od jela tako da se ujutro i navečer uzme samo malo hrane – ne do osjećaja sitosti, a u podne jedan potpuni obrok. Postoje i stroži oblici posta, o kruhu i vodi. No, Crkva dopušta mogućnost izbora svakome po savjesti. Nemrs, pak, znači uzdržavanje od mesa i masnih jela. Strogi nemrs isključuje ne samo meso, već i jaja, sir i ostale mliječne proizvode. Tijekom crkvene godine samo su dva dana strogog posta i nemrsa: Pepelnica i Veliki petak. U starini se postilo uoči svih većih blagdana, pa je tako i post na Badnjak – ne zapovijed, već trag starih vremena. (No, taj Badnji post ne podrazumijeva skupi bakalar i slične riblje delicije!) Nemrs se preporučuje sve petke u godini (usp. Kan. 1251). U kojoj životnoj dobi vrijede ove odredbe? Kan. 1252.: 'Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života; zakon pak posta obvezuje sve punoljetne, i to sve do započete 60. godine života. Neka se pastiri duša i roditelji ipak brinu da se oni koji zbog maloljetnosti nisu obvezni na post i nemrs pouče o pravom smislu pokore.' Sve ovo o postu i nemrsu nema smisla ako ne vodi do nutarnjeg obraćenja i promjene srca. Potvrda te želje za promjenom najsnažnije se može doživjeti u sakramentu Pomirenja kojega smo posebno pozvani slaviti u korizmi.

Socijalna dimenzija korizme! Iako se radi o osobnom obraćenju i promjeni srca, posljedice su značajne i za zajednicu. Upravo ta socijalna dimenzija korizme vidljiva je u Poruci koju nam uz korizmu 2014. upućuje papa Franjo. Nije milostinja prema bližnjemu davanje od svojega suviška, već dijeljenje ljudskosti i ljubavi u siromaštvu koje je obogaćeno Isusovim dolaskom na zemlju. On se dogodio iz Božjega suosjećanja s čovjekom. Božja logika ljubavi je takva – toliko je suosjećao s čovjekom da je želio promijeniti njegov život svojim životom. Papa piše: 'Bog nam nije spasenje odaslao s neba, kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno... On to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede.' Takva ljubav, međutim, prolazi kroz bol, što čitamo iz Isusova križa. Zato Sveti Otac dodaje: 'Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli.' Drugim riječima, suosjećanje mora dotaknuti život. A suosjećanje ujedno traži i susret s bližnjim koji je za nas slika Kristova!

Pokora je dobila svoj tjeskobni prizvuk kroz vrijeme. Prvotno, još u Starom zavjetu, ona je vezana uz obraćenje (metanoia) koje znači 'odvraćanje od puta zla i obraćenje Gospodinu'. Pismo nam svjedoči da se to obraćenje ostvarivalo zajedničkim pokorničnim vježbama (postovi, plač, jadikovke, nošenje pokorničkih haljina, posipanje pepelom kao vanjski znak priznavanja grijeha, molitvama – psalmima, itd.). Međutim, s vremenom je jačao formalizam. Zato su proroci govorili o potrebi obraćenja srca, pomirenju s Bogom i otvaranju bližnjima. Smisao pokore nije u udaljavanju i izoliranju grješnika od Boga i ljudi, već u zbližavanju. Kod proroka Ezekiela (Ez 18,30-31) čitamo: 'Obratite se i vratite od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast! Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh!'

Ljubičasta boja tradicionalno je pokornička, stoga će ona dominirati liturgijskim slavljima do Uskrsa. Odredbe o upotrebi boja u liturgiji donio je papa Inocent III. početkom XIII. stoljeća. Ljubičasta se, osim u korizmi, još koristi i u došašću, ali i u bogoslužju za pokojne. Preporuka je i da se oltari i crkve tijekom korizme ne ukrašavaju, a prije navještaja Evanđelja pjeva se zaziv: 'Slava Tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite.' Također, tijekom korizme u Euharistiji se ne pjeva ni 'Slava Bogu na visini'.

Križni put (lat. Via crusis ili Via dolorosa) korizmena je pobožnost. Pastoralna praksa ustalila se tako da se moli kroz korizmene petke i nedjelje. Iako, teološki i liturgijski gledano, nedjelju bi trebao obilježiti Put svjetla – 14 uskrsnih postaja, jer je ona uskrsni dan, i to svaka nedjelja u godini! Nedjelja, kao ni svetkovine, nije ni dan posta ni nemrsa! No, vratimo se križnom putu koji je nastao u Jeruzalemu kada su kršćani obilazili mjesta Isusove muke. Broj postaja mijenjao se tijekom stoljeća, da bi se od XVII. stoljeća zadržao na 14, dok neki – kao 15. postaju – u novije vrijeme dodaju Isusovo uskrsnuće. Prolaziti postaje kroz ovu pobožnost znači slijediti Isusa na križnom putu. U molitvenom duhu također je važan oblik obilježavanja korizme. Srednji vijek bio je odlučujući za širenje križnog puta Zapadom, pa su tako i u Europi počele nastajati 'Kalvarije', uzvisine i brda s postajama iz Svetog pisma. Isusov stvarni križni put – doslovno nošenje križa – prolazio je tijesnim jeruzalemskim ulicama koje su i danas uske, pune različitih trgovaca, Isusovih štovatelja i protivnika, farizeja ili znatiželjnika.