Krunica – Marijina najdraža molitva

Tjeskobni trenutci vjerničkoga puka uvijek nas vode u Majčin zagrljaj. Strah, neizvjesnost ili možda samo želja za blizinom dovoljni su da se uputimo k Majci. Činimo to kao narod i kao pojedinci, u zajedničkoj molitvi u crkvama, obiteljima ili na putu, u automobilu, prije spavanja ili tijekom dana. Među najdraže pobožnosti vjerničkoga puka svakako se ubraja molitva krunice. Dobro je ako je urasla u nas kao sastavni dio našega duhovnog života. No, nije dobro ako smo iz svijesti izgubili što nam Marija po toj molitvi poručuje. A da bismo trebali malo ponoviti gradivo, pokazuje velika glad za pojavama koje Crkva nije odobrila. Dok u ruci prebiremo zrnca molitve koju je papa Pavao VI. nazvao sažetkom Evanđelja, zašto tražimo neke druge, nove objave? Ako zaista želimo slušati Marijine poruke, svako je zrnce epizoda za sebe. I predivno je putovanje u dubinu otajstva kroz koje nas vodi – Majka.

Smisao krunice

Krunica, međutim, nije cilj sama sebi. Ona je uvijek put prema Kristu. Zato ju je papa Ivan Pavao II., u apostolskom pismu ''Rosarium Virginis Mariae / Krunica Djevice Marije'' (16. 10. 2002., na 25. godišnjicu izbora za Papu) definirao kao kristocentričnu molitvu: ''Ona sadrži svu dubinu evanđeoske poruke u njezinoj potpunosti, o njoj se može napraviti kompendij.'' Ovaj marijanski i dragi nam Papa poučava nas da je krunica odjek Marijine molitve, tako da Njezinim riječima sudjelujemo u sjećanjima koja je Kristova Majka brižno čuvala u svom srcu, proživljavala kao životne događaje i sada ih dijeli s nama, jer naša je Majka i najbolje od svih ljudi koji su živjeli zemaljski život poznaje njihove domete. ''S krunicom kršćanski narod sjedi u Marijinoj školi, koja ga vodi razmatranju o ljepoti na Kristovu licu i osjećanju dubina Njegove ljubavi'', zapisao je Ivan Pavao II., dodajući i što nam se događa po toj molitvi: ''Vjernici preko krunice primaju izobilnu milost kao da ju primaju iz samih ruku Otkupiteljeve Majke.'' Pogledamo li, pak, samo sredstvo za molitvu krunice – niz sastavljen od zrnaca, onda nam valja primijetiti da je to nizanje zrnaca krunice usmjereno prema križu, koji tako otvara i zatvara sam tijek molitve, što je i vidljiv znak da naša molitva od Krista polazi i Kristu dolazi – preko Marije. Ukratko, u krunici molimo s Marijom prolazeći najvažnije trenutke Božje objave u svijetu, ali i molimo se Mariji pozdravljajući ju kao milosti punu, blagoslovljenu među ženama, Svetu Mariju i Majku Božju. Po riječima pape Ivana Pavla II.: ''Krunica je molitva koju na poseban način molimo zajedno s Marijom, baš onako kako su zajedno s njome molili apostoli u blagovalištu 'Posljednje večere' kada su se pripravljali na primitak Duha Svetoga.''

Kako je nastala krunica?

Jeste li razmišljali o tome da je riječ 'krunica' zapravo umanjenica od riječi 'kruna'? Također, sinonim je za krunicu i ružarij. Kako su povezani ti pojmovi? Tijekom povijesti sačuvano je tumačenje da je dominikanac Heinrich Seuse (XIV. st.) Mariji ispleo vijenac od 150 ruža. U njegovo vrijeme zaljubljeni su se darivali krunama koje bi načinili od ruža. On, privržen nebeskoj Majci koja zaslužuje najljepše krune, došao je na zamisao da kruna za Nju sadrži onoliko ruža koliko ima i psalama. No, osim lijepih priča, spomenimo ovdje onoga čemu nas poučava Crkva. Iz povijesti Crkve saznajemo da je krunica nastala u srednjem vijeku kao svojevrsna zamjena za časoslov. Naime, službenu molitvu Crkve uređenu po određenim dobima dana i sastavljenu od psalama, himana, odabranih čitanja Pisma ili patrističkih djela, mogli su pratiti samo oni koji su znali čitati. U srednjem vijeku bilo je redovnika, a vjernika još više, koji u tome nisu mogli sudjelovati – i zbog nepoznavanja pisma, ali i jezika. I po uzoru na 150 psalama iz Svetoga pisma nastala je molitva od 150 Zdravomarija. Velika zasluga u promociji krunice, bez sumnje, pripada dominikancima. Utemeljitelj toga Reda propovjednika, sveti Dominik (1175. – 1221.) rado je molio krunicu i dominikance stavio je pod Marijinu zaštitu. U nekim starim molitvenicima naći će se napomena da su dominikanci Marijin red. Postoje povjesničari koji tvrde da je sv. Dominik i kreator molitve krunice. Prema pobožnoj predaji, Blažena Djevica Marija ukazala se sv. Dominiku i rekla mu: 'Ovu ćeš pobožnost svojim propovijedanjem proširiti među kršćanski puk, jer ona je meni i mom Sinu najmilija. Povijesna je, pak, istina, da je dominikanac Alberto de Castello 1521. godine krunicu podijelio u 15 otajstava, a Alain de la Roche dao joj je naziv ružarij ili krunica.

Draga molitva Crkve, ali i nebeske Majke

Krunica je uistinu Crkvi draga molitva, što potvrđuju i pape posljednjih stoljeća. Godine 1883. papa Lav XIII. u službenom dokumentu krunicu je označio djelotvornim sredstvom protiv društvenih zala, a tu pobožnost osobito su voljeli i bl. Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II. On je, od listopada 2002. do listopada 2003., proglasio Godinu krunice, a jedan od njegovih motiva bio je i u vrijednosti ove pobožnosti: ''Krunica, ako se otkrije u njezinu punom značenju, vodi do samog središta kršćanskog života i pruža redovitu i plodnu, kako duhovnu tako i odgojnu, prigodu za osobno razmatranje, odgoj Božjeg naroda i novu evangelizaciju.'' Da je krunica i Mariji draga molitva u kojoj rado sudjeluje s nama, možemo zaključiti iz Njezinih objava koje je Crkva priznala. Konkretno, u Fatimi je 13. listopada 1917. godine sama za sebe rekla da je Ona Gospa od svete Krunice. Prema opisu vidjelice Lucije iz prvoga ukazanja, 13. svibnja te godine, Marija je na ruci imala krunicu. I kasnije, tijekom svih ukazanja, poticala ih je na molitvu krunice. Dok je 'Veliča' Marijina osobna molitva, možemo zaključiti da je krunica Njezina najdraža molitva, jer po njoj nas vodi k svom Sinu.

Praktični savjeti

Katekizam Katoličke crkve krunicu ubraja u pučku religioznost koja okružuje sakramentalni život Crkve. Dakle, krunica ne može zamijeniti Euharistiju ili slavlje kojega drugog sakramenta, no može biti njegov odjek, na neki način produžetak. Ipak, budimo oprezni s jednom praktičnom pojavom koju je moguće zamijetiti kod starijih vjernika, a nerijetko se tako prenosi i na mlađe. To je recitiranje krunice za vrijeme Euharistije. Papa Pavao VI. taj je običaj nazvao zabludom, a mi i danas možemo vidjeti da je taj običaj plod neznanja i nedovoljno razvijene svijesti što se slavi u sakramentu, a što se moli u krunici. Iako je otajstvo u bitnome isto, narav je sakramenta i pobožnosti drukčija. Krunica je molitveno sjećanje, a Euharistija spomen-čin koji nas i sada zahvaća po vidljivim znakovima. Za suočavanje s preklapanjima, ili pak za pobjedu nad mehaničkom molitvom, potrebna je pastirska razboritost i, po potrebi, pročišćavanje i ispravljanje religioznog osjećaja koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva (KKC 1676). Krunica ima dva osnovna elementa. Ono što krunicu čini tako lijepom i privlačnom jest to što ona usmenu molitvu povezuje s razmatranjem. Ovako gledana, ona je doista prava umjetnost, zapisao je bl. Alojzije Stepinac. Po molitvenoj strukturi, pak, ona uključuje: razmatranje otajstava (četiri: radosna, žalosna, slavna, otajstva svjetla), Molitvu Očenaš, litanijsko ponavljanje Zdravomarije i doksologiju u molitvi Slava Ocu. Ove dijelove papa Pavao VI. u apostolskom pismu ''Marialis cultus / O štovanju BDM'', protumačio je značajkama koje daju molitvi krunice: ''To znači da će moljenje krunice imati značajku ozbiljnosti u molitvi Gospodnjoj; značajku liričnosti i hvalbenosti u polaganom odvijanju Zdravomarija; kontemplativnu značajku u pozornom razmišljanju otajstava; prozbenu u prošnji; poklonstvenu u doksologiji.''

Zašto je krunica zahtjevna za sabranost?

Želimo li iskreno propitati način na koji molimo krunicu, onda se moramo suočiti i s njezinom zahtjevnošću za usredotočenost. Ponekad vjernici pitaju je li grijeh zaspati s krunicom u ruci? Naravno da nije grijeh utonuti u san s molitvom na usnama. No, i to je znak da je popustila sabranost nad bitnim dijelom krunice, a to je razmatranje otajstva. Molitvu je nužno čuvati od automatizma, jer samo nabrajanje uskraćuje nam duhovnu okrjepu koju ova pobožnost nudi. 'Katekizam' nas poučava zašto je razmatranje važno: ''Ono pokreće misao, maštu, osjećanje i želje. To je pokretanje nužno da se produbi vjersko uvjerenje, da se potakne obraćenje srca i ojača volja da slijedi Krista'' (KKC 2708). U apostolskom pismu o krunici papa Ivan Pavao II. također je pojasnio kontemplativnost molitve krunice. Ona je takva zato što polazi od Marijina osobnog iskustva. Pavao VI., pak, 1974. ističe: ''Moljenje krunice po samoj svojoj naravi zahtijeva polagan ritam, pružanje dovoljnog vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledanima kroz srce One koja je bila Gospodinu najbliža, pa da bi se na taj način mogla odatle crpsti neslućena bogatstva...'' Krunica je bez razmatranja kao tijelo bez duše, njezino moljenje u tom slučaju pada u pogibao da postane mehaničko opetovanje formula te da se suprotstavi Isusovoj opomeni: ''Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani'' (Mt 6,7). Razmatranje je prvenstveno vezano uz Kristova otajstva kako ih slijedimo u molitvi krunice ili u božanskom čitanju Pisma – 'lectio divina'. A korak nakon razmatranja? Kršćanska molitva treba težiti još dalje: k spoznaji ljubavi Gospodina Isusa Krista i jedinstvu s Njim (KKC 2708). A što je s ponavljanjem istih molitvenih zaziva kao što je Zdravomarija? Prije izbora za Papu, kardinal Joseph Ratzinger jednom je novinaru rekao ('Bog i svijet. Vjera u našem vremenu', Mozaik knjiga, 2003.): ''Ponavljanje je način na koji ulazim u ritam mirnoće. Ne bih rekao da sam svjesno usmjeren na značenje svake pojedine riječi. Naprotiv, dopuštam da me ponese smireno ponavljanje i ujednačen ritam, tim više što je riječ o tekstu kojem ne nedostaje sadržaj. On pred moje oči i u moju dušu donosi velike slike i viđenja, a iznad svega Marijin lik, a zatim preko Nje, i Isusov lik.''

Jeste li znali?

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 1943. godine s francuskog jezika preveo je knjižicu ''Krunica kao razmatranje i usmena molitva'' autora Andrea Pradela, dominikanca. On ju je sastavio 1877. godine kao zbirku zaziva i uvoda u molitve. Stepinac to djelo dovodi u Hrvatsku u vrijeme Drugoga svjetskog rata i primjećuje da se ova pobožnost nekad rado molila u hrvatskim obiteljima kao zajednička molitva. No, danas je, nažalost, iz mnogih obitelji nestala. (Stepinac tako piše 1943., a što bismo mi mogli reći o našim obiteljima sada, 2013.?) Ipak, ohrabrenje je vidio u osnivanju tzv. kruničarskih društava u kojima i djeca, i žene i muškarci zajedno mole i gotovo se natječu kako što ljepše počastiti Onu koja nam je rodila Spasitelja svijeta. Štoviše, od župnika je tražio osnivanje takvih društava pod nazivom ''Živa krunica''. Vidio je u tome priliku za preporod župa, ali i za očuvanje domovine od propasti. U predgovoru hrvatskome prijevodu, nadbiskup Stepinac izrazio je i jednu želju: ''Prevodeći ovu zlatnu knjižicu, imam još jednu želju. U našem dragom narodnom svetištu Mariji Bistrici naši će umjetnici, ako nas Bog poživi, izgraditi i lijepo, kako i zaslužuje Majka Božja, urediti petnaest kapelica s otajstvima svete krunice. Mnogi će hodočasnici moći tamo, u onoj divnoj prirodi, uz pomoć ove knjižice, u miru razmatrati svu ljepotu, veličinu i milinu našega otkupljenja.'' (Zagreb, blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, 7. listopada 1943., Alojzije – nadbiskup).