Sv. Ivana Franciska Frèmyot de Chantal

Danas se slavi sv. Franciska de Chantal koja je umrla 13. prosinca 1641. u Moulinsu. Bila je to dama velikog stila, naobražena, ljupka u društvu, pametna, odvažna te kao stvorena za veliku ulogu u svojoj zemlji. A što bi time dobila? Malo ili ništa! Njezine bi uspomene već davno nestalo. A ovako, ona je izabrala karijeru koja vječno živi, karijeru svetosti. Njezino je ime nerazdruživo vezano uz jednog biskupa koga nazivaju 'gentlemen' među svecima, a to je sv. Franjo Saleški, koji joj je bio duhovni vođa. S njime je vodila obilnu korespondenciju, a ta su pisma pravi biseri svjetske duhovne litarature. Nazivala ga je 'veoma štovanim gospodinom i jedinim ocem'.
 
Ivana Franciska rodila se u Dijonu 28. siječnja 1572. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je to čovjek potpun katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela mnogo pretrpio, čak i to da su mu opljačkali kuću i imanje. Majku je jedva i poznavala jer joj je umrla vrlo rano. Djetinjstvo je provela pod nesretnom zvijezdom strašnih hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine prijateljice. Imala je prilike da se dobro uda za nekog kalvina, dakle inovjerca. Nije pristala, već je izjavila: 'Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.' Takva bi izjava danas zvučala malo preoštro i neekumenski, ali u ono doba bila je sasma normalna u ustima pravovjernih katolika.
 
Franciska se udala za baruna de Chantala, katolika i čovjeka bez prijekora. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena da zadovolji i svojim duhovnim potrebama koje su bivale sve veće. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Ostale je lijepo odgojila. Nije bilo dana a da nije skupa s njima pribivala sv. misi i da nije učinila koje dobro djelo siromasima i bolesnicima.

Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Kad je rodila najmlađe dijete, dođe joj vijest koja joj je ranila srce. Njezin je muž nesretnim slučajem poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet da se više neće udavati. U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao prosvijetljeni i od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u klauzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. I zbilja, na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Sada je smogla snage da velikodušno oprosti ubojici svoga muža.

Budući da red bez klauzure kao prevelika novost nije bio usvojen, Franjo Saleški je morao sestrama od pohođenja uvesti strogu klauzuru, a mjesto da dvore bolesnike, preuzele su odgoj ženske mladeži. Ipak je nutarnja linija novog rada bio duh blagosti te namjesto vanjske stroge pokore krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu od pohođenja procvast će kasnije sv. Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.
 
Nekoć brižna majka i žena postala je sada Franciska odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je združiti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma koja je upravljala sv. Franji Saleškom. Dočekala je sreću da se njezin red brzo proširio te je u godini svetičine smrti bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio god. 1767. papa Klement XIII. Jedan samostan Od pohođenja nalazi se i u Zagrebu uz kapelicu Corpus Domini, gdje je svaki dan izloženo na klanjanje Sveto Otajstvo.

Navedimo i jedno pismo sv. Franje Saleškoga sv. Franciski u prijevodu svećenika Ante Špoljara. Pismo u cijelosti možete pročitati ovdje.