Sveta Elizabeta Ugarska

Sveta Elizabeta bila je kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek četiri godine, već su ju zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tomu što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak ipak bio sretan. Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: ''Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!''

I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: ''Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.'' Elizabeta je nježno ljubila svog muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je i izvana bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim napirlitanim damama Turingije, grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.
 
Sladak i pun ljubavi, Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227. Ludovik je pošao na križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svog trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro. Elizabeta je tada zabugarila: ''Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.'' Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist svojte koja ju nikad nije pravo podnosila. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo četiri godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom. U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete, Konrad Marburški, koji ju je veoma dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: ''Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada, kamo je dovela Malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me je da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa, često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi. Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula.''

U svojoj knjizi ''Putovi živoga Boga'', poznati francuski teolog, dominikanac Yves Congar, piše ovo: ''Crkva ima za svoju misiju reproducirati i nastavljati Isusa Krista; to zvanje čitavog tijela Crkve također je zvanje svakoga od njezinih udova; no kako je Isus Krist jedini savršen, sveci imaju zvanje reproducirati, svaki od njih, naročito jedan vid, nastavljati na osobit način jedno od njegovih velebnih djela. Tu se nalazi ono žarište u svjetlu kojega valja ispitivati i shvaćati njihov život... Naročito je zvanje svete Elizabete bilo pokazati svijetu kako kršćanska ljubav nije samo neko jednostavno čovjekoljublje, jednostavan pothvat dobrotvornosti, već kako ona mora nositi biljege Kristove ljubavi te se suobličavati bitnim uvjetima života s Kristom. A Kristova je ljubav – ljubav križa, ljubav koja vodi na križ: 'I nema veće ljubavi nego dati svoj život za one koje ljubimo'; Kristovo kraljevsko dostojanstvo zadobiva na križu svoj najveći uspjeh: ondje se on izjašnjuje kao kralj, tamo je proglašen kraljem, s križa on privlači srca da bi nad njima kraljevao. Krist na križu, kad je bio gol i kad je umro, obogatio nas je i oživio. Tako se na temelju života u Kristu, kao i u životu Krista samoga, nalazi neka vrsta protuslovlja, onoga što sv. Pavao naziva upravo ludošću križa. I to nije čudno, jer život u Kristu mjesto je gdje se susreću Bog i čovjek i Božja se snaga ne može pokazati uspješnom, osim u siromaštini i osrednjosti ljudskih sredstava. Svako kršćansko djelovanje, sav život u Kristu, mora na neki način nositi na sebi taj Kristov biljeg; no čini nam se da je Elizabetin život na osobit način bio ostvarivanje protuslovlja, što je vezano uz kršćanski život, neprestano napredovanje u onoj Pavlovoj: 'Kada sam slab, onda sam jak', nasljedovanje gologa Krista na križu, koje čovječanstvo obogaćuje u samoj njegovoj golotinji. Elizabeta je, kao i Franjo, toliko željela nositi Kristove rane: ona ih je nosila na svoj način u vršenju svoje ljubavi. U času svoje smrti u srcu nije imala drugo do plamena svoje ljubavi kojim je izgarala za svoga Boga i sebi slične: za savršenstvo ljubavi, koja je najveće blago, svega drugoga bila je lišena. Napokon je napustila svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231., kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga u svojoj maloj sobi čula je preblagi pjev; nakon toga je rekla: 'Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!' Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi. Ako živimo od Kristove smrti, njegova je smrt za nas počelo novog života, onoga za koji se valja nanovo roditi da bismo postali Božja djeca.''

Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije Grgur IX. priznao je njezinu svetost uzdigavši ju na čast oltara. Zaštitnica je Trećega franjevačkog reda. Ivan Pavao II. primio je 27. listopada 1979. u audijenciju sudionike plenarne sjednice Papinskog vijeća ''Cor Unum''. Kako je poznato, to je Vijeće osnovao papa Pavao VI. sa zadatkom da usklađuje svu karitativnu pomoć i djelatnost Crkve, kako bi ju na taj način učinilo što uspješnijom.
 
U svom nagovoru članovima Papinskog vijeća ''Cor Unum'', Ivan Pavao II. naglasio je kako Crkva, vršeći djela ljubavi, mora osjetiti i onu duhovnu ljubav koja je duša tih djela, a plod Duha Svetoga. Svoj je nagovor zaključio željom da se preko svih karitativnih djela očituje Gospodinova samilost prema mnoštvu što trpi. Sveta Elizabeta Ugarska zaštitnica je kršćanskoga Caritasa. I pravo je tako, jer njezin je život za sve kršćane pravi izazov – izazov na djela kršćanske ljubavi i milosrđa. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Tako postaje zagovornicom bolesnika, a dodatno ju zazivaju i rodilje tijekom poroda. Kanonizirana je 1236. godine.

U životu svete Elizabete Ugarske čita se da je jednoga dana susrela siromašnog gubavca i da ga je odvela u palaču i postavila ga leći u svoj krevet, te ga je sama dvorila. Vojvoda, njezin muž, tada nije bio kod kuće. Kad se vratio i doznao za slučaj, bijaše bijesan i spreman da toga gubavca izbaci van. Ali kad je došao do kreveta, gdje je gubavac ležao, umjesto gubavca ugleda samog Isusa. Na taj pogled bijaše duboko ganut i dopusti unaprijed svojoj ženi da i dalje čini takva djela milosrđa potrebitima.