Sveti Ivan Marija Vianney

Jedva je kojem poniznu, čak i ponižavanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyu, koji se rodio 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade Francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi se put u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. U noćnim je satima Ivan nazočio vjeronauku koji su po selu držale redovnice odjevene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražarila dobrovoljna straža.
 
Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako-tako smirile, za župnika je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, došao pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneya iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.
 
Taj je plan bio onemogućen raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, otišao je pješice na hodočašće u La Louvesc, na grob svetog Franje Regisa, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.
 
Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta pustolovina i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka su bili sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.
 
Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneya dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: ''Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.'' Nije se prevario u svome sudu, niti se morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke.
 
Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca Svetoga reda. Svoju prvu Misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica upravo su se natjecala u svetosti.
 
R. Gilbert o njima piše: ''Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svećenici. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, posluže se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto? U duhu pokore za svoje i tuđe grijehe, da izbližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg učitelja na svijetu.''
 
Vianney je brzo nakon toga, već 1818. godine, bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: ''U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.'' Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te je unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.
 
Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu je zahvalio rekavši: ''Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.''
 
Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim Krsta ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćenje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštovanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.
 
Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima ''isticao kao seoski blesan'', ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars, i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.
 
''Ars više nije Ars…'' mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao.
 
Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: ''Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, On ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak On vam je dao šest dana, a sebi je sačuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam ne će biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva koja dovode do prosjačkoga štapa: to su krađa i rad u nedjelju.''
 
Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo.
 
Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao Kuću Providnosti, neku vrstu sirotišta za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslijepodne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.
 
Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim, tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao savjesti. Jedan od njih kaže: ''Držim da mu bez naročite pomoći Duha Svetoga ne bi bilo moguće odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki čas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.''
 
Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama, svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa, pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.