Kad savjest utihne, a ponos (i pred djecom) postane besraman

Tužni prizor na održanoj Paradi ponosa u Zagrebu bio mi je vidjeti malenu djecu u naručju i blizini svojih roditelja koji su u toj povorci sudjelovali. Ta povedena djeca i ostali sudionici koji instaliraju svoje volje koje onemogućuju prirodan, darovan, besplatan čovjekov biološki postanak i nastanak, želeći da su društveno i zakonski prihvatljive, još uvijek su generacija rođena u heteroseksualnom braku i odnosu između muškarca i žene, jedinom spolnom staničnom spoju koji na ovaj svijet donosi čovjeka.
 
Najviši, ili barem zadnji upozoravajući alarm, rad i izazov savjesti, korekcija našeg ponašanja na dobro, trebao bi biti prizor djeteta pred našim očima. Dijete je ljudski stadij koji podrazumijeva potpunu čistoću, nevinost, neiskvarenost pridržanu odraslom čovjeku. Djetetova krhkost i nemoć upućena na roditelja, odrasloga, u osobi izaziva najplemenitije osviještene osjećaje i neosviještene nagone koji utjelovljuju i izvlače najobazrivije, najvrjednije osobine iz čovjeka. A podloga i ishodište svakoj je - zaštita. Tako bi trebalo biti.
 
S obzirom na viđeno, preostaje zapitati se kakvi su osviještenost o zdravom odgoju djeteta i nagon tih odraslih, kad djecu tako izlažu i suočavaju s queer (čudnim) ponašanjem transrodnih osoba izgled kojih pojedinaca i odrasle, a kako tek djecu, zbunjuje. Straši.    
 
U seksualiziranom društvu koje je izgubilo osjećaj za spolnu intimu i sram, jedini preostali čuvar svetoga, ćudorednog srama koji ljude stavlja u okvire i odnose pristojnoga, čistoga – dijete je.  Baš bi dijete trebalo imati tu moć – činiti odrasloga čistim. I kod mnogih to tako jest. No, sudionici LGBTIQ parade smatraju da se nijednog pokazanog prizora nemaju sramiti, nego svime prikazanim ponositi. Kako im i samo ime kaže. 
 
Složenica LGBT (lezbijske, gay, bi – i transeksulane osobe ) češće se i u široj javnosti počela pisati u svom proširenom opsegu, LGBTIQ, (s obzirom na desetke novopojavljenih orijentacija, moguće je još velikih slova), naznačujući da LGBT ljudi misle i na potrebe interseksualnih i questioning osoba (koje nisu sigurne u svoju seksualnost).
 
Dok homoseksualci izvanjski (pristojno) izgledaju i poštuju fizionomiju svoga tijela u skladu sa svojim muškim i ženskim spolom, transrodne osobe ili one iza slova IQ sklone su (perverznom) poigravanju i sa svojom vanjštinom, pojavnim izgledom. Pa nijedna šminka, odjeća, obuća (na petu i platformu), perika i maska ne može sakriti da je navodni muškarac pred nama zapravo žena, a onaj tko se predstavlja ženom, da je zapravo muškarac.
 
Ta trans-kičavost i s druge strane trans-razgolićenost bila je po nekima prisutna i u zagrebačkoj povorci kao osobiti doprinos tom šarenilu (izraz koji je u medijima dominirao u opisu povorke). Svoj ovogodišnji moto 'Van iz naših gaća' ilustrirali su i na svom glavnom transparentu. Zanimljivo da su u mentalitetu patrijarhata kojeg inače prozivaju, svoj apel oslikali prikazom muških gaća čiji izgled definira oblik muškog organa kojeg pokrivaju. Znaku ženske spolnosti pripalo je nešto dlačica (nije li to stereotipno), vidljivih kad se gaće djelićem 'potegnu'. Uglavnom, samom ilustracijom njihovog gesla uvelike dominira muškost. Toliko o ravnopravnoj zastupljenosti spolnih naznaka. Podloga svega je ionako androginost.
 
Ako pucaju sve druge individualne i društvene brane koje čuvaju ideal (naravne) ljubavi i kreposnih međuljudskih odnosa u njihovoj cjelovitosti, ili su redefiniranjem (univerzalnog) dobra i savjesti izbrisane, zadnja (o)brana koja bi nas poput najsnažnijeg udara i suda trebala protresti, potaknuti na preispitivanje naših postupaka i ponašanja je – dijete pred nama. Dijete pred našim očima.
 
Kao što je savjest naš refleksivni unutarnji katalizator, pročiščivać, dijete je najizvrsniji izvanjski agens, (moralno) djelotvorni princip koji čini da odrasli čovjek bude nalik svojoj izvornoj, božanskoj slici. Da bude u dodiru s dobrom i svetim u sebi. U doticaju i susretu s djetetom u kontaktu smo s izvornom nevinošću i čistoćom. Stanje čistoće je i čovjekovo krajnje trajanje i naš trajni 'kraj' u vječnosti. Čistoća i nevinost u konačnici će nam suditi.     
 
Seksualni 'revolucionari' spolnim odgojem u teoriji te nekim svojim izgledima u praksi ne prežu kolebati najnježnije, najslabije, najneformiranije, udariti na nevinu dječju neokaljanost. Navodni cilj je prevencija loše ili 'nametnuto' življene seksualnosti. Aktivnosti po kojima bi dijete 'trebalo' upoznavati 'mogućnosti' svoga tijela u interakciji, slikama, alatima i vježbama uništava ono što djeci imanentno pripada kao nikome drugome – osjećaj stida, nedužnost, povjerenje, čistoća.  
 
Čak je i Sigmund Freud kojeg teoretski u koječemu smatraju svojim 'saveznikom', rekao: 'Prvi znak gluposti je potpuno odsustvo srama.' Na Freuda se, između ostalog, pozvao i Neil Postman, američki edukator, autor i teoretičar koji i svojim djelom 'Nestajanje djetinjstva' upozorava na brisanje granica  između djece i odraslih, koji afirmacijom spolnih prizora i aktivnosti ne poštuju osjećaj za sram koji kod djece kao urođen postoji. Postman kaže: 'Nema civilizacije bez kontrole nagonskih osjećaja, a osobito agresivnih osjećaja čiji je jedini cilj zadovoljavanje nagona. Stalno smo u opasnosti da nas nadvladaju barbarstvo, nasilje, promiskuitet, instinkt i egoizam. Mehanizam koji obuzdava barbarstvo je osjećaj srama.'
 
Rasli smo u okruženju i tako se ponašali da se čovjeku instinktivno, kad se nalazi pred djetetom, pojavi sram od erotskog, golotinje, pornografskog sadržaja. Vidjeti to javno ili u odnosu roditelj-dijete smatra(lo) se prostim, prljavim. U krajnjem slučaju, nepristojnim. Jer tijelo je sveto. Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka. Zlato i vrijednosti čuvaju se u kutijici, štite u sefovima, skrivaju od (svačije) ruke nadohvat. I spolnost je zlato, gnjezdilište novog života koju se čuva od javnih trgova, a ne bižuterija s kojom se paradira.
 
Zato roditelji prebacuju neprimjereni televizijski program, kažu 'To nije za tebe', 'To ne smiješ gledati', ako se takvi prizori pojave pred djetetom.  Bio je tako dosad. Nije trebalo nauke ni knjige za takve reakcije ljudskog nagona i savjesti, kad je, zvali smo to civilizacijom, uređenošću, pristojnošću, (samopodrazumijevajući) javni moral bio podržan i zakonski. 
 
Djeca s roditeljima u povorci LGBTIQ osoba predstavlja još jedan potresan prizor eutanazirane savjesti ljudi koji zagovaraju pluralizam subjektivnih želja kako živjeti spolnost. Umirovljeni papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi 'Savjest i istina' kaže: 'Onaj tko izjednačuje savjest sa subjektivnim uvjerenjem, taj poistovjećuje savjest s prividnom sigurnošću koja je satkana od nekritičnosti prema sebi, konformizma i inercije. Savjest se tako srozava na mehanizam opravdavanja, a ona je čovjekov prozor za ono što je božanstveno i ona je čovjekovo istinsko dostojanstvo i veličina. Savjestan čovjek nikad se neće odreći istine radi miroljubivosti, probitka, uspjeha, ugleda i da ga prihvati vladajuće mišljenje.'
 
Engleski književnik, kritičar umjetnosti i novinar Aldous Huxley (1894.-1963.) proročki je zapitao: 'Što ako jednom režimu pođe za rukom definirati perverziju kao ono što je normalno, a ono što je normalno kao perverziju, te ako mu uspije izgraditi metode podjarmljivanja koje su toliko ugodne da tu strahotu nitko neće opaziti niti će se itko imati volje protiv nje pobuniti?' U svojoj najpoznatijoj knjizi 'Vrli novi svijet' iz 1932. g. čiju radnju smješta u London 26. stoljeća, piše o društvu koje je temeljno hedonističko, čije je vrhovno dobro i cilj djelovanja užitak te sreću teži ostvariti putem promiskuitetnog seksa i droge. U ostvarivanju te sreće pomaže i eliminacija obitelji i religije. Prognoza Huxleya ostvaruje se šest stoljeća prije njegove procjene kako će izgledati budućnost.
 
Zanimljivo i kako sudionici zagrebačke povorke šalju poruke konfrontirajući ih uvelike s jedinom preostalom obranom dostojanstva čovjeka u jedinstvu njegovog duha i tijela – kršćanstvom. LGBTIQ uvelike grade svoj identitet dekonstrukcijom Božjih zakona i istine o čovjeku objavljene i u Svetom Pismu, potvrđene u raznim znanstvenim disciplinama, čija je navjestiteljica Katolička Crkva.
 
Već i sami glavni simbol te zajednice, duga, pokazuje 'preuzimanje' simbola i davanje mu namjene i interpretacije suprotne svom izvoru. Duga je znak Saveza između neba i zemlje, znak blagoslova i obećanja, simbol Saveza između Boga i ljudi. Ona je znak prvog Saveza koji je Bog nakon grijeha prvih ljudi, sklopio s bogobojaznim Noom. Noi je Bog rekao: 'A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas.' (Post 9,8) 'Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.' (Post 9,13)
 
Kontrirajući 'Hodu za život', povorku su održali pod motom 'Hod za slobodu', pokazujući kako izgleda kada bit i funkcija pojmova sloboda i priroda više ne idu zajedno. Kad postaju nekompatibilni. Kad sloboda prirodu doživljava kao neprijatelja, smetnju, zatvor i granicu (koju treba prijeći). Jer priroda podrazumijeva zadanost, determinizam, unaprijed dano određenje, fiksnost, a sloboda kako je poimaju LGBTIQ znači podjarmi prirodu, mijenjaj biologiju, zamijeni hormone i fizionomiju, izađi iz svoje spolne određenosti. Ili 'ograničenosti'.
 
Poruka “Isus je imao dva tate” nije ekskluzivitet i povlastica Isusa. Svaki čovjek ima dva tate: svoga biološkog roditelja i Nebeskog, Boga Oca. Baš posluh nebeskom Ocu uvelike određuje ponašanje ljudi koji Boga ljube. Dapače, Crkva kaže da imamo i dvije majke: roditeljku na zemlji i nebesku, Majku Mariju.
 
Ne znam je li poruka s jedne od prošlih parada 'Samo ljubav vs. Nek crknu' izraz njihove želje da crknu oni koji njihova spolna ponašanja smatraju zastranjenjem. Ili su to heteroseksualcima stavili u usta, da tako misle? No to nije želja koju čovjek čovjeku upućuje, bez obzira na njihovo u ičemu razlikovanje.
 
Svojevremeno su u povorci obradili i pjesmu Doris Dragović, naslovivši je 'Marija i Magdalena'. Koliko je manipulativna poruka 'Isus liječi homofobiju' razotkriva čovjek kojega je Isus htio za i učinio da bude učitelj i apostol naroda. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: 'Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.' Za one koji iskrivljuju prirodni zakon Pavao kaže: 'Njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.' (Rim 1,26-27)
 
Kada se razdvoje povezanost duha i tijela koje u konačnici nama i ne pripada, nego Bogu, ostvaruje se ponašanje koje Toma Akvinski sažima: „Zaslijepljenost duha prvorođena je kći razvratnosti“.
 
Koliko su angažirani i dokle idu u izvrtanju crkvenih stvarnosti pokazuje i poruka “Zajedno u kvirstvu”, aluzija na 'Zajedno u Kristu', geslo pohoda pape Benedikta XVI. Zagrebu 2011. g. Eto što je moguće činiti i kako se izricati kad se smatra da ne postoji objektivna istina o čovjeku, u njegovu dušu i tijelo upisana potezom samog Boga Stvoritelja.
 
Umirovljeni papa Benedit XVI. kaže: 'Mislimo da smo slobodni i da smo uistinu svoji ako slijedimo samo svoju volju. Čini nam se da je Bog protivnik naše slobode. Mislimo da se moramo osloboditi od njega i da ćemo samo tada biti slobodni. To je temeljna pobuna koja prožima povijest i temeljna laž koja izopačuje naš život. Kada se čovjek suprotstavlja Bogu, suprotstavlja se vlastitoj istini, ne postaje slobodan nego otuđen od sebe. Slobodni smo samo ako smo u istini o sebi, ako smo sjedinjeni s Bogom.'

Nakon oholih ljudskih pokušaja degradiranja vrhovnog Boga pred čije lice će svi doći, voditi i djecu u LGBTIQ povorke pokazatelj je gušenja jedinog preostalog Božjeg traga i otkucaja u čovjeku koji razlikuje dobro i loše, univerzalan je i nema religijski predznak – to je savjest. Ustoličeno subjektivno mišljenje može sakriti i iskriviti stvarnost, a posljedica je nepostojanje odgovornosti (prema drugome, osobito najčišćima, najmanjima i nevinima) i krivnje za loša djela. 
 
Joseph Ratzinger kaže: 'Osjećaj krivnje zbog pogrešno nastale mirne savjesti koju bi se moglo nazvati i glasom savjesti protiv moga samodopadnog postojanja, čovjeku je potreban kao i tjelesna bol, kao znak koji daje naslutiti smetnje normalnih životnih funkcija. Kada čovjek više ne vidi krivnju i kada savjest utihne, to je opasnije duševno oboljenje od stanja u kojem je krivnju barem prepoznao kao krivnju.'