Pravobranitelji(ca) političke djece

Za neke stavove hrvatske pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić, um, pravno znanje i instinkt u čovjeka izazovu pomisao: Trebala bi nam pravobraniteljica od takve pravobraniteljice! Bilo bi materijala za hrvatsku tragi-komediju 'Pravobraniteljica protiv pravobraniteljice', u asocijaciji na filmski Oscar 'Kramer protiv Kramera', koji također tematizira odgoj djeteta. Film govori o razvodu braka i svima na koje utječe, poput sina razvedenog para. Ne provodi li se u Hrvatskoj, s najviših razina, razvod roditelja od djeteta, razvod postupanja od naravi, razuma i Ustavom zajamčenih prava? Da se djetetu u Hrvatskoj razloži kako konkretno djeluje 'njegova' pravobraniteljica, neko bi se dijete nelagodno povuklo, a neko vrisnulo. I bol se izražava različito. Štoviše, i bol se TUMAČI različito! Neki 'znanstveni' podaci o seksualnosti djeteta od najranije dobi za temelj imaju vriskove, nesvjestice, plač i grčeve, opisane kao vrhunce spolnog užitka. Još samo da je dvomjesečno ili koju godinu staro dijete moglo dati i pristanak za takav odnos, pa da spremnost na užitak bude dogovorena. Ovako, nitko te ništa nije pitao, ali ti si uživao! Ni prisila nije što je nekad bila!

Ured pravobranitelja hrvatskih roditelja

Kako inače protumačiti izjavu Mile Jelavić s izvješća o sjednici Saborskog odbora za ljudska prava, koje je raspravljalo o Zdravstvenom odgoju. Jelavić kaže antologijsku rečenicu za nesvjesticu (u ovom slučaju ne znak užitka) – trebaju se koristiti termini dječja prava i roditeljska skrb, a ne roditeljska prava! Što bi onda, po mišljenju pravobraniteljice, bio sadržaj skrbništva? Kako ću brinuti o djetetu, ako nemam uopće, u startu, niti prava? U čemu se sastoji uloga skrbnika? U tome da ima obveze. Ne i prava! Eto i trećeg razvoda u Hrvatskoj! Ako i manipuliraju razvodom djece od roditelja i razuma, kako oni sami sebe tako odvažno razvode od onoga na što se inače uglavnom i jedino pozivaju – od prava! Kako uspijevaju potkopati osnovni juridički i temelj pravednosti, institucionalizirati rastavu obveze od prava? Prema Jelavić, onaj tko skrbi o djeci, roditelj – skrbnik, nema prava! A što onda ima, braniteljice koga ili čega? Očito bi trebalo osnovati Ured pravobranitelja hrvatskih roditelja! No, ako roditeljima najviša državna norma, Ustav (koji se krši), ne pomaže, kako bi im tek pomogao (niže rangiran) Ured pravobraniteljice? Ili možda ipak bi? U Hrvatskoj su glasni i snažni kreatori mnijenja i tumači prava kojekakvi (pravo)branitelji. Oni su iznad Ustava. Oni ne brane ZA pravo. Oni brane OD prava! Priječe pravo!

Negdje ipak - pravo roditelja

Prema Jelavić, treba govoriti o pravima djece, ne i o pravima onih koji su djecu rodili i kojima najviše, prirodno pripadaju – roditeljima. Ali, samo usporedbe radi. Kako pravobranitelji mijenjaju stajališta od prigode do prigode, ovisno o potrebi AKTUALNOG trenutka i zastupništva! Kod odluke o pobačaju, NE TREBA se koristiti termin dječje pravo! Tu ubojstvo nerođenog spašava - roditeljsko pravo! Baš suprotno od onoga što Jelavić kaže. (Kad ne govoriš istinu, budeš proturječan. Zaboraviš što, kad i gdje (treba) reći. Čovjek se zabuni). Kod ubojstva malenog čovjeka u utrobi ni spomena o pravu djeteta. Tu je modus vivendi pravo (na izbor, odluke) roditelja. Hoću li uopće donijeti dijete/čovjeka na svijet, suvereno odlučujem ja, kao roditelj. Odluči tu, jer poslije te ionako nitko ništa neće pitati! Nakon tog čina, prestaje svako drugo pravo roditelja, pa i temeljno ustavno – hoće li ga uopće i kako odgajati. No, doći će trenutak kad će obvezu i pravo roditelja Jelavić opet izvući iz rukava. Ako prolazi ovakav Zdravstveni odgoj, ne prolazi matematika. Kad je Porezna uprava među popisom dužnika objavila imena troje djece, Jelavić je reagirala kod ministra Linića stavom da dužnici nisu djeca, nego njihovi roditelji. U želji da se djeca zaštite, jer djeca ni ne znaju da su vlasnici duga, koje su to obveze niti mogu plaćati porez. To za njih čine njihovi zakonski zastupnici. Koji? Pa, roditelji! A kako će to roditelji učiniti, ako prema pravobraniteljici, roditelji nemaju prava! Dajte se dogovorite kad tko ima kakva prava i obveze! „To je njihova odgovornost i trebalo je pronaći način da se objave njihova imena, a ne imena djece“ kaže Jelavić. Neka negdje Jelavić misli da treba uključiti roditelje! Barem kod plaćanja poreza. Roditelji trebaju skrbiti! Materijalno! Duhovno, vrijednosno, to će činiti netko drugi!

Ima prigovora, ali nema primjedbi

„Najbolji interes i unaprijeđenje pravnog i društvenog položaja djece ostvarit će se afirmacijom djece kao subjekata i nositelja prava, djelotvornim javnim politikama te učinkovitim funkcioniranjem svih društvenih sustava, uključujući obitelj“. Ta formulacija, 'uključujući obitelj', piše u PRVOJ REČENICI kod definiranja Općeg cilja 1., u Strateškom planu pravobranitelja za djecu RH. Koji će pravobranitelj propitati kako pravobraniteljica Jelavić ispunjava (ili krši) tu prvu klauzulu povjerene joj službe – kad se, evidentno, u slučaju Zdravstvenog odgoja, isključuje obitelj? Jelavić kaže da u pripremi i procesu uvođenja spolnog odgoja djecu nitko nije pitao što misle o tome (roditelji ionako nisu partner u razgovoru). No Ministarstvo obrazovanja su podržali zamjenik pučkog pravobranitelja, pravobraniteljice za djecu i ravnopravnost spolova. Iako Jelavić spominje tu primjedbu. No, ona nestaje u sljedećoj formualciji: „Svi su redom izjavili da nemaju nikakvih primjedbi na postupak donošenja ni na sadržaj spolnog odgoja“. U zaključku je Odbor pozvao na nastavak dijaloga kako bi se pronašla najbolja rješenja. Ako je sve u redu, čemu nastavak dijaloga? Kad se ljudi dogovore, nije li ono da nema više priče. Radi se. Zaključili su i da se što prije izradi priručnik ili udžbenik za zdravstveni odgoj. Nema prigovora za to da se uvodi predmet za koji još nema udžbenika!?

Što znači poziv na nalaženje najboljeg rješenja?

Ovako nije dobro, ali mi, pravobranitelji, čiji je temelj da smo u djelovanju samostalni i neovisni, moramo biti i u službi vlasti. Valjda zato što se vlasti ponašaju gore od najzločestijeg djeteta. Imaju teškoća u razvoju, a pravobraniteljica treba skrbiti i o djeci s poteškoćama. Oprostite, roditelji djece koja uistinu imaju poteškoće. Možda krila toj selektivnoj i politički podobnoj pravobraniteljici političke djece daje činjenica da ne može biti pozvana na odgovornost ili kažnjena za izraženo mišljenje i svoje radnje, osim ako se radi o kršenju zakona koje predstavlja kazneno djelo. No, budući da su i kaznena djela postala predmetom diskrecijskih ocjena i veta, u čemu su se udružili vlast, mediji i 'pravobranitelji', a ne očitih činjenica, ni to ne prolazi. Pravobraniteljica se suvereno (služba joj to dopušta), mučki (a može i mučno) i šutke oglušila o otvoreno pismo roditelja okupljenih oko portala www.zdravstveniodgoj.com, u kojem traže njeno očitovanje, između ostalog, i jer se ovakav Kurikulum neprihvatljivo odnosi prema pornografiji. “Djeca žele dobiti pouzdane informacije od odgovornih osoba koje se skrbe o njima, a ne da razmjenjuju podatke s interneta“, kaže Jelavić. Implicira li to da su roditelji neodgovorni? U nedostatku njihove brige, djeca posežu za internetom. Budući da tamo na svašta naiđu, treba im to ponuditi u nekoj drugoj verziji – preporučenoj literaturi. Koja je razlika između Interneta i knjige u školi uz pomoć koje će, informacije radi (kao da Internet ne informira) raspraviti kako pornografija prikazuje seksualnost, muške i ženske uloge. Ne govori se o štetnosti i izopačenom pristupu seksualnosti, samo se raspravlja. Opasnosti za kazneno djelo, kako je zakonom propisano, nema.

A da pravobraniteljicu počnu plaćati djeca?

Sredstva za rad Ureda pravobraniteljice osiguravaju se u državnom proračunu. Kojeg valjda pune roditelji! Ne djeca! Jelavić bi odmah skočila da se dijete zlostavlja radeći i da dijete počne puniti proračun. Ali, zašto djeci ne bismo dali i tu obvezu, kad već imaju prava! Stručno savjetničke poslove u Uredu pravobraniteljice obavlja tim: šest pravnika, socijalna radnica, defektologinja, psihologinja, socijalna pedagoginja i dvije pedagoginje. Psihologija i pedagogija ni ne mogu doći na red, ali što kažu ti pravnici nadređenoj šefici? Kako to oni prate usklađenost zakona i propisa u Hrvatskoj o zaštiti prava i interesa djece, s odredbama Ustava, Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih akata, koje je procedura uvođenja i primjena ovakvog Zdravstvenog odgoja zgazila. No još malo (crnog) humora. Saborski odbor zaključuje da je Kurikulum sukladan Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona. Član pak tog Odbora, Ante Babić (HDZ), kaže da je to najmasovniji slučaj kršenja ljudskih prava od hrvatske samostalnosti.

Politikantski pravobranitelji proturječja

Zamjenik pučkog pravobranitelja Dean Palić kaže da pučki pravobranitelj nema razumijevanja za prigovore roditelja jer prednost treba dati struci. Ne piše kojoj struci! Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić hvali Kurikulum da je izrazito dobro sačinjen i nije u suprotnosti s antidiskriminacijskim zakonodavstvom te kaže: „Obavezni (kako potvrđuje i baš joj odgovara ta riječ, obavezni, op.a) spolni odgoj ne predstavlja povredu prava roditelja na odgoj djece ni prava na vjeroispovijest“. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije tisućama kuna se kažnjava onaj tko povrijedi dostojanstvo, prouzroči strah drugome ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje temeljem razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri. Tko će odgovarati, barem prekršajno, ako ne kazneno, za povredu i ponižavanje dostojanstva roditelja, vrijeđanje njihove sposobnosti odgajanja i izazivanja straha zbog satova na kojima će djeca u radionicama učiti o prihvatljivim dodirima? Ili se s tim neće eksperimentirati po tijelu? Sadržaj konkretno se izlaže opisno, a program načelno se provodi eksperimentalno! 

Zdravstveni odgoj provode razrednici na satu razredne nastave, no Jelavić vjeruje nadležnima kad kažu da će ga predavati stručni suradnici, pedagozi, psiholozi škola i liječnici školske medicine. Koji nisu bili konzultirani u izradi programa, ali će zato sad predavati i uskočiti da stvar spase, jer se neka javnost sjetila da i oni postoje. Iako je izlaganje djeteta pornografskim sadržajima kazneno djelo, potvrđuje to i Jelavić nedvojbeno, pravobraniteljica kaže: „Razgovor o tome da postoji pornografija i o tome da su djeca u društvu izložena pornografiji putem medija, je nešto drugo i nije kazneno djelo raspravljati o tome. Raspraviti s djecom da se u medijima pojavljuju pornografski sadržaji da bi privukli čitatelje i ostvarili zaradu, da oni daju iskrivljenu i često (kao da ne uvijek, op.a) uvredljivu sliku spolnih uloga, ne smatramo spornim, već naprotiv, važnim i korisnim“. Kako će dijete raspravljati o onome što neće vidjeti (a postoje 'ilustracije')? Kako će dijete znati što je pornografski sadržaj, ako tome ne bude izloženo? Silna proturječja, proturječja – uz politikantske pravobranitelje, koje imenuje Hrvatski sabor, pa su zato mandatnoj stranačkoj većini i lojalni, vaša je vladavina 21. stoljeća!

Najslabija karika

Pravobraniteljica za djecu nije odvjetnica, ne zastupa stranke u upravnom i sudskom postupku niti daje pravne savjete, stoji u opisu te službe. Ipak, trebala bi bolje poznavati pravo, ustav, jer time i legitimira svoje zastupništvo djece. Zanimljivo! Osoba koja ne daje pravni savjet, u nazivu svoje službe ima baš tu riječ – PRAVObraniteljica! Opet je riječ o opisu, malo eksperimenta, i puno procjepa između načela i prakse! Joanna Kramer, akademska umjetnica, napušta supruga Teda i sina Billyja, kako bi 'pronašla sebe'. Ted na kraju gubi posao, predan otkriću svog životvornog poziva, roditelja-odgajatelja svog djeteta. S time se, zauzet marketinškom karijerom, neko vrijeme bio kockao. Sud sina dodjeljuje majci na skrb. No Joanna, iako voli i želi dijete sa sobom, zna koliko je Ted učinio i pušta Billyja da ostane s ocem. Film 'Kramer protiv Kramera' završava kao 'Kramer za Kramera'. Joanna u dizalu ide reći Billyju da ostaje s tatom. S kime na kraju ostaju djeca u Hrvatskoj? Tko se kod nas i s čijim životima kocka? Tko je odlutao i još uvijek se nije (pro)našao? Pitanja me podsjećaju na završnicu opakog i nemilosrdnog kviza. Ipak, ovo je život, a ne jedan televizijski krug. Netko se zaista igra. Ima i ispada puno najslabijih karika. A roditelji/voditelji? Njih su sveli na to da postavljaju pitanja i strahuju od sljedećeg kruga! 'Pa neće valjda mene izbaciti? Pa nisu se valjda tako dogovorili?' Izbacite najjaču kariku!